Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3049/06 (Đ. Š.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Utvrđivanje/osporavanje očinstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3049/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 3049/06, rješavajući apelaciju Đurađa Šušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đurađa Šušića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-134/05 od 11. jula 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-
2497/03 od 20. oktobra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru, broj P-957/87 od 29. aprila 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đurađ Šušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 10. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-134/05 od 11. jula 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-
2497/03 od 20. oktobra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-957/87 od 29. aprila 2003. godine.
2. Osnovni sud je presudom, broj P-957/87 od 29. aprila 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-2497/03 od 20. oktobra 2004. godine, u parničnom postupku po tužbi koja je podnesena 4. decembra 1985. godine protiv apelanta radi utvrđenja očinstva, utvrdio da je apelant otac prvotužiteljice S.Đ (u daljnjem tekstu: prvotužiteljica) koju je 20. marta 1985. godine rodila majka P.Đ. drugotužiteljica. Apelant je presudom obavezan da prvotužiteljici na ime doprinosa za izdržavanje plaća novčani iznos u visini i na način kako je precizno određeno u dispozitivu presude. Osnovni sud je, radi utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, proveo dokaz saslušanjem tužiteljica, vještačenjem vještaka ginekologa, uvidom u relevantnu dokumentaciju, te analizom tipizacije tkiva Centra za tipizaciju tkiva Medicinskog fakulteta u Zagrebu od 30. decembra 1986. godine, na osnovu kojeg je utvrđena vjerovatnoća od 87,79% da je apelant biološki otac prvotužiteljice. S obzirom da je u provedenoj analizi predložena analiza krvnih grupa kao dopuna provedenog vještačenja Osnovni sud je nekoliko puta određivao antropomorfološko vještačenje i to u nekoliko različitih medicinskih institucija: 23. aprila 1990. i 28. maja 1990. u Ljubljani, 30. decembra 1996. u Zagrebu, 27. augusta 2001, 16. januara 2002. i 14. maja 2002. u Beogradu i 23. decembra 2002. godine u Tuzli. Apelant nije pristupio niti na jedno od zakazanih vještačenja dok su tužiteljice pristupile na sva. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je apelant u žalbi istakao nemogućnost da dođe na vještačenje zakazano u Tuzli radi bolesti majke za šta nije priložio nikakve dokaze. Na temelju provedenih dokaza, posebno cijeneći apelantovo pasivno ponašanja apelanta u postupku, Osnovni sud je donio presudu kojom je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i utvrdio očinstvo. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu.
3. Vrhovni sud je u cijelosti podržao zaključke i obrazloženja drugostepenog suda. U odnosu na apelantov revizioni navod da nije bio u mogućnosti pristupiti vještačenju u Tuzli, Vrhovni sud je naveo da je tek uz reviziju apelant priložio fotokopiju otpusnog pisma za njegovu majku iz kojeg se može utvrditi da je ona bila hospitalizirana u periodu od 22. decembra 2002 do 10. januara 2003. godine i da je to bio opravdan razlog njegovog nedolaska. Međutim, kako je navedeno u presudi, apelantu je u vrijeme zakazivanja vještačenja u Tuzli bila poznata ova činjenica, i bila bi relevantna jedino da je apelant, što mu je bila i dužnost kao stranke u postupku, obavijestio sud o nemogućnosti da pristupi zakazanom vještačenju. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je odbio udovoljiti apelantovom zahtjevu da se provede ovo vještačenje uz njegovo prisustvo.
4. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je kao neosnovana odbijena njegova revizija kojom je tražio da se naknadno izvrši vještačenje DNK metodom kao jedinom pouzdanom metodom. Apelant je, također, naveo da je «propust obavještenja prvostepenog suda o nemogućnosti odlaska na zakazano vještačenje i propust što uz žalbu protiv prvostepene presude nije priloženo otpusno pismo bolnice za majku apelanta su propusti tehničke prirode, koji ni na koji način nisu mogli uticati na konačnu odluku o utvrđenju očinstva koja ima statusni karakter.» Apelant je zatražio da se provede vještanje DNK analizom kao jedinom pouzdanom metodom za utvrđivanje očinstva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant je osporio presude redovnih sudova u suštini nezadovoljan meritornim ishodom postupka u kojem je utvrđeno njegovo očinstvo u odnosu na prvotužiteljicu. Po apelantovom mišljenju redovni sudovi su posebno trebali uzeti u obzir činjenicu da nije bio u mogućnosti doći na posljednje zakazano DNK vještačenje radi bolesti majke. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Posebno nije u nadležnosti Ustavnog sud da sam provodi dokazni postupak nego je to u isključivoj nadležnosti redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
8. Ispitujući apelantove navode Ustavni sud je utvrdio da je apelantovo očinstvo utvrđeno na osnovu temeljito provedenog dokaznog postupka postupak koji je obuhvatio i sofisticirano medicinsko vještačenje tipizacijom tkiva. Također je utvrđeno da je Osnovni sud u dugom vremenskom periodu od dvanaest godina nekoliko puta bezuspješno zakazivao DNK vještačenja, s obzirom da se apelant oglušio na svaki od poziva da pristupi. Nakon što apelant nije pristupio na posljednje zakazano vještačenje u Tuzli Osnovni sud je odlučio da meritorno riješi predmet na temelju dokaza koji su do tada provedeni u postupku, dajući temeljito obrazloženje za svoje razloge. Vrhovni sud je posebno cijenio apelantov navod o nemogućnosti da pristupi posljednjem vještačenju, dajući pravno argumentovano i logično obrazloženje da je apelant bio dužan obavjestiti Osnovni sud o svojoj nemogućnosti da pristupi, što je on propustio da učini. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je apelant u svakoj fazi parničnog postupka uživao sve garancije prava na pravično suđenje, također redovni sudovi su za svoje odluke dali razložna obraloženja, odgovoreno je na apelantove žalbene i revizione navode i općenito nije bilo proizvoljnosti niti u jednoj fazi sudskog postupka. Dakle, parnični postupak je u cijelini bio pravičan i odluke redovnih sudova nisu povrijedile apelantova ustavna prava. Ustavni sud, stoga, smatra da da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić