Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2968/06 (A. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uporedive situacije
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2968/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2968/06, rješavajući apelaciju Amile Milavić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amile Milavić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-06-000 821 od 21. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amila Milavić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, podnijela je, 1. novembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000 821 od 21. septembra 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 26. juna i 16. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
1561/05 od 27. aprila 2006. godine, Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da isplati apelantici na ime razlike isplaćenih plaća za period od 24. septembra 2004. godine zaključno sa januarom 2006. godine iznos od 2.073,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom iznad dosuđenog iznosa. Nadalje je tuženi obavezan da apelantici na ime regresa za 2002. godinu isplati iznos od 383,60 KM, te na ime regresa za 2003. godinu iznos od 431,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantica u tužbi navela da je zaposlena na radnom mjestu inspektora u gradskoj upravi Grada Mostara, Područni ured Stari grad. Dalje je navela da su odredbama Statuta Grada Mostara i Odluke o organizaciji Gradske uprave Grada Mostara i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave Grada Mostara uređeni temelji jedinstvene gradske uprave Grada Mostara, unutrašnja organizacija gradskih službi i njihov broj, te da je Odlukom o utvrđivanju općih smjernica kadrovske politike utvrđena struktura plata, platni razredi i plaće namještenika Gradske uprave kao i naknade koje nemaju karakter plaća. Apelantica smatra da joj shodno navedenim propisima pripada pravo na plaću odgovarajuće visine i naknade koje nemaju karakter plaće-topli obrok i regres, a da joj je tuženi obračunavao i isplaćivao manju plaću od one koja joj pripada i to od momenta konstituisanja jedinstvene Gradske uprave Grada Mostara,16. marta 2004. godine na način da su različito obračunavane plaće u različitim područnim uredima, te da joj nije plaćen regres za period 2002-2005. godine.
4. Prvostepeni sud je uvidom u Odluku Visokog predstavnika, broj 184/04 od 28. januara 2004. godine utvrdio je da je ista predhodila ujedinjenju gradskih općina Grada Mostara, te da je u članu 18. iste navedeno da od 16. marta 2004. godine zaposlenici uprave bivših gradskih opština postaju zaposlenici uprave Grada Mostara sve dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja u upravi Grada Mostara. Članom 19. navedene Odluke propisano je da će Gradsko vijeće do 30 juna 2004. godine usvojiti Pravilnik o unutarnjoj organizaciji utvrđen Statutom Grada Mostara kao i plan racionalizacije administrativnog osoblja Grada Mostara, te izvršiti sistematizaciju svih radnih mjesta unutar uprave Grada Mostara i obuhvatiti koeficijente za svako radno mjesto što će poslužiti kao osnov za kalkulaciju plaća u skladu sa važećim zakonima. Članom 20. pomenute odluke propisano je da će se nakon usvajanja Pravilnika o unutarnjoj organizaciji iz člana 19. odluke sva postojeća radna mjesta popuniti putem objavljivanja internih oglasa u skladu sa važećim propisima.
5. Utvrđeno je da su Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave Grada Mostara i Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Stručne službe Gradskog vijeća doneseni 25. avgusta 2004. godine, objavljeni u gradskom «Službenom glasniku Grada Mostara» broj 16 od 15. septembra 2004. godine, te stupili na snagu danom donošenja. Nadalje je utvrđeno da je 25. avgusta 2004. godine usvojen Pravilnik o plaćama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama). Po mišljenju prvostepenog suda stupanjem na snagu Pravilnika o plaćama prestalo je da važi rješenje apelantice od 4. januara 1999. godine, a da nesporno ona i nakon 16. marta 2004. godine obavlja poslove komunalnog inspektora na istom području kao i ranije.
6. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je utvrdio da je apelantica do 16. marta 2004. godine bila postavljena za komunalnog inspektora Općine Mostar, Stari Grad na period od 4 godine, te da je navedene poslove obavljala i od 16. marta 2004. godine na istom području kao i ranije. Nadalje je utvrđeno da niko od namještenika tužene nije dobio novo rješenje o rasporedu, a da je Pravilnik o plaćama usvojen 25. avgusta 2004. godine i stupio na snagu osam dana od dana objavljivanja na oglasnoj tabli centralnog ureda i svih šest područnih ureda. Kao datum stupanja na snagu Pravilnika o plaćama sud je uzeo osam dana od dana objavljivanja istog u Gradskom «Službenom glasniku» od 15. septembra 2004. godine, te našao da je isti stupio na snagu 24. septembra 2004. godine. Konstatovano je da su shodno članu 30. navedenog Pravilnika prestale da važe odredbe internih općih akata Grada Mostara i bivših gradskih općina koje su uređivale navedenu materiju. Stoga po mišljenju suda od dana stupanja na snagu Pravilnika o plaćama apelantici je trebala pripadati plata po odredbama istog, ali ne od 16. marta 2004. godine kako je ona tražila svojim tužbenim zahtjevom. Prema tome, sud je našao osnovanim dio apelanticinog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem apelantica potražuje naknadu plaća za period od 24. septembra 2004. godine do datuma izrade izvješća vještaka. Konstatovano je da činjenica da je tuženi pomenute Pravilnike donio u 2004. godini, kao i da su isti stupili na snagu danom donošenja odnosno osam dana od dana objavljivanja, a da nije donio pojedinačne akte o postavljenima službenika i namještenika na određena radna mjesta, te akte kojima reguliše visinu plaće istih dovelo do različitog tretmana uposlenika tuženog. Utvrđeno je da je navedenim različitim tretmanom zaposlenika došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu bez objektivnog i razumnog opravdanja tuženog za takvo ponašanje.
7. Kantonalni sud je, Presudom, broj 007-0-Gž-06-000 821 od 21. septembra 2006. godine, djelimično uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u dijelu dosuđene razlike isplaćenih plaća u iznosu od 2.073,30 KM sa zakonskim zateznim kamatama, tako što je tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen dok je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
8. Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da žalba osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog suda, te pogrešnu odluku u pogledu isplate razlike plaća apelantici. Konstatovano je da je tuženi nesporno usvojio novi Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i Pravilnik o plaćama ali da do danas nije završio postupak prijema i raspoređivanje radnika iako je raspisan interni oglas. Stoga po mišljenju drugostepenog suda prelazni period za sve namještenike pa i apelanticu još uvijek traje jer još niko od namještenika nije zaključio novi Ugovor o radu (shodno članu 21. Odluke Visokog predstavnika) kojim će za zaposlenika koji bude primljen na novo radno mjesto unutar Uprave Grada Mostara biti iskazani uslovi koji odgovaraju opisu poslova i radnih zadataka prema novousvojenom Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji.
9. Po ocjeni drugostepenog suda navedeni Pravilnik je još uvijek neprimjenjiv iako je stupio na snagu iz razloga što je uvjetovan prijemom-postavljenjem na novo radno mjesto, a očigledno je da je u predmetnom slučaju iako je interni oglas raspisan nije izvršen izbor po Pravilniku, te se isti ne može primjenjivati ni u pogledu plaće na namještenike koji su zadržali svoj raniji posao. Kantonalni sud je naveo da apelantici nije povrijeđeno pravo na imovinu niti je u diskriminatorskom položaju kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Po mišljenju drugostepenog suda apelantica ne trpi nikakve štetne posljedice jer je pitanje čija je plaća pravilno određena da li plaća komunalnog inspektora općine Jugozapad ili plaća komunalnog inspektora Općine Stari Grad. Po mišljenju drugostepenog suda navedene plaće se ne mogu upoređivati jer su radna mjesta komunalnih inspektora vrednovana prema poslovima koje su ranije radili u vrijeme postojanja više općina, a što odgovara sadašnjim okolnostima.
10. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila i reviziju koju je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine Rješenjem, broj 070-0-Rev-06-001494 od 25. septembra 2007. godine odbacio kao nedopuštenu u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku jer vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude iznosi 2.073,30 KM.
11. Apelantica navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da tuženi nije donio rješenje o raspoređivanju apelantice shodno Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave Grada Mostara i Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Stručne službe Gradskog vijeća odnosno nije u apelantičinom slučaju primjenio odredbe Pravilnika o plaćama. Navodi da iako je tuženi donio Pravilnike o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, Pravilnik o plaćama, koji su stupili na snagu istovremeno nije donio pojedinačne akte o postavljenima službenika i namještenika na određena radna mjesta, te akte kojima reguliše visinu plaće namještenika. Po mišljenju apelantice navedeno je prouzrokovalo različit tretman uposlenika tuženog koji su pripadali različitim područnim uredima, a obavljali iste poslove na što ukazuje i vještak finansijeske struke. Vještak se pozvao na potvrdu od 14. marta 2006. godine koju je priložio uz izvještaj, te u izvještaju istakao da je utvrdio različitu platu komunalnog inspektora koji je te poslove obavljao u bivšoj općini Jugozapad u odnosu na bivšu Općinu Stari Grad što je imalo za posljedicu da se i danas razlikuju visine plata uposlenika tuženog na istim poslovima. Apelantica posebno ističe da i danas prima manju plaću u odnosu na svoje radne kolege koji su ranije bili uposleni u drugim područnim uredima, a danas svi rade zajedno u jedinstvenoj upravi Grada Mostara. Smatra da je Kantonalni sud pogrešno cijenio postojeće činjenice u predmetu što je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je pogrešan stav drugostepenog suda da su pomenuti Pravilnici neprimjenjivi obzirom da su se isti mogli primjenivati, a smetnja za to nije bio postupak provođenja internih oglasa odnosno postavljenja postojećih uposlenika na nova radna mjesta već je smetnja propuštanje radnji tuženog odnono njegova krivica bez za to datih razumnih i opravdanih razloga. Ističe da sud zanemaruje činjenicu da je apelantica radila izvršavala obeveze vezane za njeno radno mjesto, te ta je trebala biti nagrađena odnosno da joj se isplati plaća prema postojećem Pravilniku o plaćama koji je u to vrijeme i bio jedini akt na temelju kojeg su se plaće određivale jer su svi ostali akti koji su predhodili Pravilniku njegovim donošenjem prestali postojati.
12. U odnosu na diskriminaciju apelantica navodi da je neprihvatljivo da apelantica obavlja isti posao kao i njene kolege u jedinstvenoj gradskoj upravi, a da prima manju plaću u odnosu na tog službenika.
13. U dopuni apelacije od 26. juna 2007. godine, apelantica je navela da je tuženi preduzeo radnje kojima se u cjelosti potvrđuje osnovanost tužbenog zahtjeva, a time i same apelacije. Ističe da je Gradsko vijeće Grada Mostara na svojoj 40. sjednici održanoj 18. maja 2007. godine donijelo zaključak kojim se zadužuje gradonačelnik Grada Mostara da pripremi odluku o načinu usklađivanja plaća. Navedno je donijeto u cilju privremenog usklađivanja plaća do konačnog raspoređivanja namještenika Gradske uprave odnosno otklanjanja razlike u plaćama istih na šta je u tužbi apelantica cijelo vrijeme ukazivala.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Apelantica navodi da je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo do povrede njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantičini navodi o povredi prava na imovinu se odnose na pogrešnu ocjenu činjenica i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
17. U konkretnom slučaju apelantica smatra da joj pripada pravo na razliku plaća koju bi ostvarila prema Pravilniku o plaćama usvojenom 25. avgusta 2004. godine, a koji je stupio na snagu 24. septembra 2004. godine. Kantonalni sud je odlučujući po žalbi tuženog protiv prvostepene presude našao da su Pravilnici o sistematizaciji i Pravilnik o plaćama još uvijek neprimjenjivi iako su stupili na pravnu snagu iz razloga jer još uvijek za sve zaposlenike traje prelazni period, a primjena navedenih Pravilnika uslovljena je prijemom-postavljenjem namještenika na novo radno mjesto. U tom pogledu utvrđeno je da je interni oglas raspisan ali da još uvijek nije izvršen izbor namještenika. Stoga proizilazi da je osporenom odlukom Kantonalnog suda utvrđeno da su različite plaće zaposlenika u Gradskoj upravi Grada Mostara posljedica zatečenog stanja odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica radnji tuženog u pogledu regulisanja navedenih plaća. Ustavni sud ne smatra ovakav stav Kantonalnog suda proizvoljnim, te nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da je činjenično stanje proizvoljno ocijenjeno odnosno da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, a Kantonalni sud je za svoju odluku dao jasno obrazloženje.
18. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U odnosu na apelanticine navode o povredi njenog prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud ispitao apelantičine navode u pogledu diskriminacije u odnosu na druge namještenike koji, iako obavljaju iste poslove kao i apelantica, primaju veću plaću. Kantonalni sud je našao da se navedene plaće zaposlenika ne mogu upoređivati jer su radna mjesta navedenih komunalnih inspektora vrednovana prema poslovima koje su ranije radili u vrijeme postojanja više općina, a što ne odgovara sadašnjim okolnostima. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona od strane Kantonalnog suda nije očigledna. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Nove činjenice i dokaze koje je apelantica dostavila Ustavnom sudu uz dopunu apelacije od 26. juna 2007. godine Ustavni sud ne može uzeti u obzir prilikom odlučivanja o apleciji jer iste nisu bilo predmetnom postupka pred redovnim sudovima.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić