Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2985/06 (K. K.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Decertificirani policajci
- Pravo na rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2985/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2985/06, rješavajući apelacije Kemala Kobilice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacije Kemala Kobilice, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-854/05 od 6. juna 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kemal Kobilica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je, 4. novembra 2006. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-854/05 od 6. juna 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. maja i 2. augusta 2007. godine.
2. Ministarstvo unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) je Rješenjem, broj 08-04/1-2-34-4-1275-1/01 od 18. marta 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem, broj 08-4/1-2-34-4-1275-3/02 od 2. aprila 2002. godine, utvrdilo da apelantu prestaje radni odnos kod tuženog, zbog oduzimanja ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti od strane komesara UNMIBH/IPTF-a. Protiv ovog rješenja apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) koji je djelomičnom Presudom, broj P-597/02 od 27. februara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-805/03 od 1. augusta 2003. godine, poništilo navedena rješenja tuženog kao nezakonita. Nakon pravosnažnosti djelomične presude, apelant je konačno opredijelio preostali dio tužbenog zahtjeva, tražeći pored neisplaćenih plata za period prestanka radnog odnosa i da sud obaveže tuženog da apelanta vrati u radni odnos na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti.
3. Općinski sud je Presudom, broj P-622/04 od 15. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-44/05 od 27. aprila 2005. godine, usvojio precizirani zahtjev apelanta, pa je obavezao tuženog da mu na ime neisplaćenih plaća isplati iznose detaljno navedene u dispozitivu prvostepene presude, te da vrati apelanta u radni odnos i rasporedi ga na odgovarajuće poslove. Tuženi je protiv drugostepene presude izjavio reviziju, pa je Vrhovni sud osporenom Presudom, broj Rev-854/05 od 6. juna 2006. godine, reviziju tuženog uvažio, preinačio nižestepene presude Kantonalnog i Općinskog suda i tužbeni zahtjev apelanta odbio. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je odlukom IPTF-a od 11. marta 2002. godine apelantu oduzeto ovlaštenje za vršenje policijske dužnosti i mogućnost rada na bilo kojoj poziciji u instituciji koja se bavi zaštitom i provođenjem zakonitosti, zbog čega tuženi ne može biti obavezan da apelanta vrati na posao niti da mu isplati plaće za period prestanka radnog odnosa.
4. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana VII/3. Ustava Federacije BiH predviđeno da međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u odnosu na Federaciju i opća pravila međunarodnog prava čine sastavni dio zakonodavstva Federacije BiH, te u slučaju nesaglasnosti između međunarodnih ugovora i domaćeg zakonodavstva, prevagnut će međunarodni ugovor. Osim toga, prema odredbi člana 1. stav 2. Aneksa 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, Ujedinjeni narodi su Odlukom Vijeća sigurnosti osnovali policijske snage – IPTF – radi provođenja programa pomoći na cijelom području BiH. Prema članu 5. stav 1. tog sporazuma svako odbijanje da se postupi prema zahtjevu IPTF-a smatraće se odbijanjem saradnje, a stavom 2. istog člana su utvrđeni koraci koji se mogu preduzeti u slučaju odbijanja saradnje. Također, Vrhovni sud se pozvao i na član 8. Bon-petersburške deklaracije (u daljnjem tekstu: Deklaracija) od 25. aprila 1996. godine kojom je u dijelu nazvanom «Sporazum o rekonstruisanju policije u Federaciji BiH od 25. aprila 1996. godine – konkretni koraci», predviđeno da će IPTF vršiti pregled i certificiranje osoba za učestvovanje u rekonstruisanim policijskim snagama. Članom 4. ove Deklaracije je propisano da osobe koje ne budu certificirane neće moći obavljati poslove u policiji. Osim toga, u aktu pod nazivom «Politika IPTF-a» predviđeno je da će IPTF vršiti konačnu procjenu ko ispunjava standardne uslove da služi u rekonstruisanim policijskim snagama i samo oni koji ispune ove standarde biće certificirani. Članom 9. ovog akta IPTF-a je propisano da oduzimanje privremene ovlasti ili diskvalifikacija od strane komesara IPTF-a sprječava službenika da ima bilo koju poziciju u bilo kojoj agenciji za provođenje zakona u BiH, a to uključuje i one pozicije za koje nije potrebno ovlaštenje za obavljanje policijske dužnosti i koje se smatraju administrativnim.
5. Na osnovu ovakve analize, Vrhovni sud je zaključio da se status decertificiranih policajaca u organima za provođenje zakona u BiH može riješiti samo donošenjem novih međunarodnih pravila koja će birti primijenjena u BiH ili izmjenom postojećih odluka od strane IPTF-a. Budući da Opći okvirni sporazum za mir u BiH i ostali citirani akti predstavljaju međunarodne ugovore koji imaju prioritet u primjeni u odnosu na domaće zakone, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi morali ove akte primijeniti prilikom odlučivanja, što nisu učinili i zbog čega su njihove odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
6. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda i žali se da je tom presudom prekršeno njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) i iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant detaljno obrazlaže cijeli postupak i naročito ukazuje na mišljenje Evropske komisije za demokratiju kroz pravo (u daljnjem tekstu: Venecijanska komisija) koja je u svom mišljenju od 24. oktobra 2005. godine zaključila da su «prava decertificiranih policajaca bila kršena zbog pomanjkanja općih, protivnih, nepristrasnih i neovisnih istraživanja njihovih prava», te da «niti bosanski sudovi niti bilo koja druga bosanska vlast nije kompetentna da ponovo pregleda ili poništi odluke o decertifikaciji». Također, apelant je naveo da je saznao da je Vijeće sigurnosti UN-a dostavilo Vijeću Ministara BiH i Uredu Visokog predstavnika u BiH obavijest da decertificirani policajci mogu raditi u zaštitarskim agencijama, te da imaju pravo biti na izbornim listama. Apelant smatra da ovo jasno ukazuje da su presude nižestepenih sudova koje su preinačene osporenom presudom Vrhovnog suda zakonite i ispravne, te da je «Vrhovni sud [FBiH] donio ovakvu protivzakonitu presudu pod političkim pritiskom ranije postave OHR-a i predsjedničke izjave, što je čisto miješanje u rad neovisnog sudstva».
7. Apelant je naknadno dostavio prevod Predsjedničke izjave Vijeća sigurnosti UN-a, a zatim je u novoj dopuni apelacije dostavio presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) u predmetu tužitelja Zorana Bijelića koji se, kako apelant navodi, nalazio u istoj situaciji kao i on. Apelant navodi da je nakon presude Vrhovnog suda RS, kojom je revizija tužioca uvažena, Osnovni sud u Doboju donio novu presudu broj 08-0-P-06-000 383 od 21. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 115 od 4. jula 2007. godine, na osnovu čega će Zoran Bijelić biti vraćen na posao. Uvidom u ove presude, Ustavni sud je utvrdio da je presudom Vrhovnog suda RS broj Rev-387/04 od 6. juna 2006. godine ukinuta ranija presuda Okružnog suda u Doboju, kojom je potvrđena prvobitno donesena presuda Osnovnog suda u Doboju, a kojom je tužitelj Zoran Bijelić odbijen sa zahtjevom da bude vraćen na posao. Vrhovni sud RS je utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoji odluka o decertifikaciji tužitelja, zbog čega nije bilo ni osnova da tužitelju prestane radni odnos. U međuvremenu misija IPTF-a je završena i postupak je prešao u nadležnost domaćih organa, tj. MUP-a RS-a, a Komisija koju imenuje Ministar bila je dužna okončati postupke certifikacije koje je započeo IPTF i to po odredbama Pravilnika kojim se reguliše taj postupak pred domaćim organima. Budući da tužena u tom predmetu nije provela postupak predviđen navedenim Pravilnikom koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, Osnovni i Okružni sud su donijeli presude na koje se apelant poziva, a kojima je tužitelj vraćen na posao.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav
1. Međunarodnog pakta i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Budući da pravo na rad nije garantovano Evropskom konvencijom, nije moguće ispitati postojanje eventualne diskriminacije apelanta po članu 14. Evropske konvencije. Stoga će se Ustavni sud samo baviti apelantovim navodima o diskriminaciji u vezi sa pravom na rad po članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. stav 1. Međunarodnog pakta.
12. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant samo paušalno navodi da je diskriminiran, a u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nije dao bilo kakve argumente ili dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o diskriminaciji na bilo kakvoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Naprotiv, apelant svoje navode o diskriminaciji zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju, dok u vezi s diskriminacijom čak ne navodi ni po kom osnovu smatra da je diskriminiran niti, kako je to već rečeno, nudi dokaze u tom pravcu. Što se tiče navoda o tome da je presudama sudova u Republici Srpskoj istovjetna situacija drugačije riješena, Ustavni sud ukazuje da je u predmetu na koji se apelant poziva utvrđeno da postupak certifikacije u odnosu na tružitelja u tom postupku nije dovršen i da njemu nije oduzet certifikat, što nikako ne može predstavljati istovjetnu situaciju s apelantovom, niti su te odluke dovoljna argumentacija za dokazivanje navoda o diskriminaciji apelanta.
13. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava apelanta na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav
1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić