Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3022/06 (F., M. i M. A.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
- Miješanje u imovinu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3022/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-3022/06, rješavajući apelaciju Feride Ahmedbegović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Feride, Marinele i Manuele Ahmedbegović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-000600 od 28. septembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-352/05 od 11. februara 2006.
godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ferida, Marinela i Manuela Ahmedbegović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Drago Reljić, adovokat iz Tuzle, podnijele su, 8. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-000600 od 28. septembra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-352/05 od 11. februara 2006. godine
2. Presudom Općinskog suda, broj P-352/05 od 10. februara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000600 od 29. septembra 2006. godine, odbijene su apelantice s tužbenim zahtjevom protiv Nusreta Ahmedbegovića (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim su tražile da se utvrdi da apelantici F.A. kao sunositeljici stanarskog prava, a drugim dvjema apelanticama kao članicama porodičnog domaćinstva, pripada pravo stanovanja u stanu u Tuzli, ulica Izeta Sarajlića broj 33 (u daljnjem tekstu: sporni stan), što je tuženi dužan priznati i dozvoliti im da u sporni stan usele. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je sporni stan dodijeljen tuženom i da je on zaključio ugovor o korištenju stana 1980. godine, te da su se iste godine tuženi i apelantica F.A. u taj stan uselili sa jednom kćerkom, a da je druga rođena nakon toga. Dalje, apelantice su se iz spornog stana iselile 2001. godine, a tuženi je ostao da živi u spornom stanu. Brak između apelantice F.A. i tuženog razveden je 2003. godine, a na osnovu saglasnih izjava apelantica i tuženog sud je utvrdio da apelantice nisu nakon iseljenja nikad tražile da se vrate u stan. Iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je utvrdio da su apelantice, kao supruga i kćerke tuženog, bile korisnice spornog stana koji je tuženom dodijeljen po osnovu radnog odnosa, te da su taj stan koristile sve do druge polovine 2001. godine, kada se su se iseljenjem iz spornog stana odvojile u posebno porodično domaćinstvo od domaćinstva tuženog i nisu se nikada pokušale vratiti u sporni stan.
3. Općinski sud je naveo da je u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» broj 14/84, 12/87 i 36/89, u daljnjem tekstu: ZOSO), regulisano da se korisnicima stana smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu, te da se članovima porodičnog domaćinstva smatraju, između ostalih, bračni drug i djeca nosioca stanarskog prava koji zajedno s njim žive i stanuju. Dalje, Općinski sud je naveo da je članom 19 ZOSO regulisano da ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Dalje, članom
20. ZOSO je propisano da ako se u slučaju razvoda braka bivši supružnici, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne dogovore o tome ko će od njih ostati nosilac stanarskog prava, o tome će odlučiti nadležni sud u vanparničnom postupku. Uzimajući u obzir navedene propise, Općinski sud je zaključio da je za odgovor na pitanje da li je razvedeni supružnik prestao biti nosiocem stanarskog prava odlučno to da li je iz tog stana iselio dobrovoljno ili na osnovu odluke suda o određivanju stanarskog prava, odnosno da li je nastavio da koristi stan i trajno živi u njemu i nakon razvoda braka. U konkretnom slučaju, Općinski sud je utvrdio da su apelantice dobrovoljno napustile porodično domaćinstvo i sporni stan još prije razvoda braka između apelantica F.A. i tuženog, čime je prema mišljenju ovog suda apelantica F.A. izgubila svojstvo sunosioca stanarskog prava na spornom stanu jer je iz njega trajno iselila, a da su druge dvije apelantice iz istog razloga izgubile svojstvo članova porodičnog domaćinstva. Na osnovu ovoga, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelantica neosnovan, ali da apelantica F.A. «ima pravo ravnopravno sa tuženim zahtijevati da bude određena nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu u vanparničnom postupku, te da bi odluka u tom postupku konačno i opredijelila pravo tužiteljice da zahtijeva povratak u stan i korištenje istog».
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se tužbeni zahtjev apelantica tiče stana kojeg je tuženi, još za vrijeme trajanja bračne zajednice, dobio na korištenje sa apelanticom F.A. i u kojem su apelantice živjele s tuženim sve do druge polovine 2001. godine, kada su ga napustile. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju «odlučan značaj imao dati iznesenim činjeničnim navodima u tužbi», te da tuženi pred sudom vodi postupak radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava na spornom stanu, a da se apelantica F.A. pridružila tom postupku sa istim zahtjevom. Kantonalni sud je ukazao da ni tuženom još nije priznat niti utvrđen status nosioca stanarskog prava na spornom stanu nakon razvoda braka, zbog čega ni apelantica F.A. ne može osnovanost tužbenog zahtjeva postavljenog u konkretnom predmetu «sa uspjehom zasnivati na statusu sunosioca stanarskog prava», niti kćerke tuženog mogu osnovanost svog zahtjeva u konkretnom slučaju zasnivati na statusu člana porodičnog domaćinstva tuženog, «tim prije što su one iseljenjem iz predmetnog stana u toku 2001. godine i prestale biti članovi porodičnog domaćinstva tuženog».
5. Apelantice smatraju da im je navedenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju ovih navodi se da je nesporno da su apelantice napustile sporni stan prije razvoda braka između tuženog i apelantice F.A, ali da to nisu učinile dobrovoljno, već zbog nasilja u porodici, dakle prinudno a nikako dobrovoljno, zbog čega nisu mogle izgubiti status sunosioca stanarskog prava odnosno člana porodičnog domaćinstva. Apelantice smatraju da su ovakvim odlukama stavljene u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženog. Osim toga, apelantice također navode da je tuženi pokrenuo postupak određtivanja nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka ali da je taj postupak prekinut «radi otkupa predmetng stana koji nije unesen u fond stanova tadašnjeg SIZ-a».
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
[...] 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena; [...]
a) Pravo na pravično suđenje
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. U konkretnom slučaju, apelantice smatraju da nisu bile ravnopravno tretirane u postupku, odnosno da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kad su njihov tužbeni zahtjev – da im tuženi omogući da usele u sporni stan – odbili zato što sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da su one sporni stan, kako navode, napustile prisilno, odnosno zbog porodičnog nasilja, a ne dobrovoljno. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud je također zaključio da je njegov zadatak ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi utvrdili činjenično stanje, između ostalog, i na osnovu saglasnih izjava parničnih stranaka, koje su nesporno izjavile da su apelantice do druge polovine 2001. godine živjele s tuženim u porodičnom domaćinstvu, ali da su tada iselile i da se nikada nisu ni pokušale vratiti u sporni stan. Ustavni sud zapaža da su u odnosu na apelanticu F.A. sudovi pogrešno zaključili da je apelantica iseljenjem iz spornog stana prije razvoda braka izgubila status sunositeljice stanarskog prava na spornom stanu, ali da ovakav pogrešan zaključak sam po sebi ne vodi kršenju prava na pravično suđenje. Ovo tim prije što su sudovi konstatovali da apelantica F.A., upravo u svojstvu sunositeljice stanarskog prava na spornom stanu, vodi postupak za utvrđenje statusa nosioca stanarskog prava na tom stanu nakon razvoda braka. Ustavni sud smatra da su u konkretnom postupku apelantice, na isti način kao i tuženi, imale mogućnost iznošenja dokaza i ispitivanja dokaza suprotne strane, tako da nema ništa što bi ukazalo na neravnopravan procesni tretman apelantica u ovom postupku, a način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo ne može samo po sebi predstavljati kršenje prava na ravnopravnost pred sudom. Osim toga, apelantice su tek u apelaciji iznijele tvrdnje o navodnom porodičnom nasilju, odnosno da su stan zbog te okolnosti bile primorane napustiti, čime su onemogućile sudove da se o ovoj njihovoj tvrdnji izjasne u svojim odlukama. Stoga se ne mogu prihvatiti navodi iz apelacije da sudovi nisu u obzir uzeli ovu činjenicu i da su apelantice stavljene u neravnopravniji položaj od tuženog.
12. Dalje, Kantonalni sud je naročito ukazao da je odlučna činjenica za rješenje konkretne pravne stvari ta da je pred Općinskim sudom u Tuzli u toku postupak utvrđivanja nosioca stanarskog prava na spornom stanu nakon razvoda braka tuženog i apelantice F.A., te da se tek treba utvrditi ko će od njih ostati nosiocem stanarskog prava na spornom stanu. Ustavni sud je već ukazao da u tom postupku apelantica F.A. također učestvuje kao strana u postupku i može isticati sve navode i činjenice u svoju korist, a naročito navodno porodično nasilje kao uzrok za razvod braka, što je jedna od okolnosti koje se cijene prilikom odlučivanja o tom pitanju. Što se tiče druge dvije apelantice, kćerke tuženog, Ustavni sud zapaža da su sudovi također utvrdili da su one napustile sporni stan zajedno s majkom, apelanticom F.A., u vrijeme kad su već bile punoljetne, te da nikada nisu ni pokazale namjeru da se u taj stan vrate, čime su trajno prestale biti članicama porodičnog domaćinstva tuženog, što su sudovi jasno obrazložili.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja procesnih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nema ništa što ukazuje da su apelantice tretirane na način koji bi bio nepovoljniji u odnosu na tužitelja u smislu izvođenja dokaza i učestvovanja u postupku. Što se tiče navoda koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i način primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su sudovi detaljno i jasno obrazložili razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, a nezadovoljstvo apelantica osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a ta obrazloženja Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
b) Pravo na imovinu
15. Apelantice se, također, žale da je osporenim odlukama prekršeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice ne obrazlažu kršenje ovog prava, već svoje navode zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
16. U konkretnom slučaju radi se o sporu koji se tiče zahtjeva apelantice F.A. kao sunositeljice stanarskog prava, te kćerki tuženog kao ranijih članica porodičnog domaćinstva tuženog, da im se omogući da se ponovo usele u stan koji su napustile prije nego što je razveden brak između apelantice F.A. i tuženog i u odnosu na koji još nije odrđeno ko će nastaviti koristiti stan kao nosilac stanarskog prava nakon razvoda braka. U odgovoru na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o «imovini» koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da je u svojim ranijim odlukama zaključio da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U- 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata i pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava, te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/99).
17. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u slučaju apelantice F.A. sporni stan predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je apelantica po Zakonu o stambenim odnosima, sunositeljica stanarskog prava na spornom stanu koji je njen bivši muž dobio na korištenje za vrijeme trajanja braka, te da u tom svojstvu i vodi postupak za određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka. Dalje, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantičino pravo na imovinu, budući da je apelantica odbijena sa zahtjevom da ponovo useli u sporni stan. Međutim, Ustavni sud smatra da je ovakvo miješanje bilo u skladu sa zakonom, što su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili. Također, sudovi su detaljno obrazložili zbog čega su zaključili da se apelantičinom tužbenom zahtjevu na može udovoljiti, naročito imajući u vidu da je u toku postupak za utvrđivanje nosioca stanarskog prava na spornom stanu nakon razvoda braka, što je prema zaključku Kantonalnog suda odlučna činjenica za rješavanje zahtjeva apelantice da se ponovo useli u sporni stan.
18. Dalje, Ustavni sud smatra da je ovakvo miješanje u javnom interesu koji se ogleda u potrebi da se, u skladu sa principom vladavine prava, jednom odlukom suda ne prejudicira odluka iz drugog, odlučujućeg postupka koji još nije pravosnažno okončan i koji će konačno riješiti pitanje nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Također, ovakvim miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom prava apelantice, s obzirom da su konkretnom sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u osporenoj sudskoj odluci nema proizvoljnosti, kako je to već zaključeno u okviru analize navodnog kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, osporene odluke nisu donesene na štetu apelantičinog prava na imovinu, budući da njima ni na koji način nije odlučeno o tome da li će sporni stan pripasti apelantici F.A. ili tuženom, te da se o tom pitanju vodi poseban postupak koji još, kako je rečeno, nije okončan i koji će to pitanje konačno riješti.
19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava apelantice F.A. na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Što se tiče kćerki tuženog, Ustavni sud je već obarzložio da je u postupku nesumnjivo utvrđeno da su one napustile sporni stan kad su već bile punoljetne, te da su sudovi jasno i detaljno obrazložili svoj zaključak o tome da su one, odlaskom iz zajednice sa tuženim kao nosiocem stanarskog prava, trajno prestale biti članicama njegovog porodičnog domaćinstva, kako to propisuje Zakon o stambenim odnosima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da ove apelantice nemaju «imovinu» koja bi bila zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da kćerke tuženog, kao apelantice imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, budući da nemaju «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, odluka AP 2463/05 od 9. maja 2006. godine).
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i bavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić