Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3142/06 (H. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Povrat stana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3142/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-3142/06, rješavajući apelaciju Hajrudina Babaića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Babaića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-U-06-000 035 od 22. septembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05- 050-01-49/06 od 1. februara 2006. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Istočno Sarajevo, broj 62-1382704 od 29. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrudin Babaić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hrasnice, podnio je, 23. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-U-06-000 035 od 22. septembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-050-01-49/06 od 1. februara 2006. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 62-1382/04 od 29. decembra 2004. godine.
2. Rješenjem Odsjeka, broj 62-1382/04 od 29. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 05-050-01-49/06 od 1. februara 2006. godine, odbačen je zahtjev apelanta za povrat stana u Trnovu, Ul. 4 aprila bb, zbog nenadležnosti. U obrazloženju rješenja Odsjek ističe da je u toku postupka saslušao punomoćnika apelanta, te svjedoke Elez Milana i Ekrema Durmu iz čije izjave se vidi da je Šumarstvo «Treskavica» izdalo potvrdu broj 365/99 od 14. juna 1999 godine, kojom se potvrđuje da je apelant nosilac stanarskog prava, na osnovu njegove izjave. Odsjek je na osnovu provedenog postupka utvrdio da apelant nikada nije po zakonsko pravnom osnovu ušao u posjed predmetnog stana a iz matičnih podataka apelanta utvrđeno je da apelant nikada nije bio prijavljen na adresi predmetnog stana već da je od 1983 godine prijavljen na adresi Trnovo bb sa koje se nije nikada odjavljivao. Članom 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99 i 65/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano je da se odredbe tog zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, te Odsjek zaključuje da nije nadležan za rješavanje.
3. U obrazloženju Ministarstvo navodi da je članom 1. Zakona o prestanku primjene, regulisano između ostalog da se navedeni zakon odnosi na nepokretnosti kao i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim pod uslovom da je vlasnik ili nosilac prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine. Iz navedenog činjeničnog stanja, nastavlja dalje Ministarstvo, proizilazi da apelant nikada nije živio na adresi stana pa ni 30. aprila 1991. godine, tako da nije ni mogao napustiti sporni stan radi čega se na njega ne mogu primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene.
4. Okružni sud je Presudom, broj 014-0-U-06-000 035 od 22. septembra 2006. godine, odbio kao neosnovanu tužbu apelanta, izjavljenu protiv navedenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju ove presude Okružni sud ističe da su pravilno postupili organi tužene strane kada su na osnovu utvrđenih činjenica odbacili zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana, odnosno odbili njegovu žalbu. Naime, odredbom člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene, propisano je da se odredbe tog zakona primjenjuju na nepokretnosti uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove kao i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo a koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine. Dalje ovaj sud pojašnjava da iz odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene, proizilazi da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini a odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koji su korisnici napustili između 30 aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. Da bi se postupilo u skladu sa navedenom odredbom potrebno je da je apelant u konkretnom slučaju na zakonit način stekao stanarsko pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim odnosima, prema kojem se zakonito uselenje u stan smatra uselenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog zakonom koji predstavlja punovažan osnov za uselenje u stan. U konkretnom slučaju, zaključuje sud, apelant nema rješenje o dodjeli stana niti ugovor o korištenju stana, pa se stoga ne može sve i da je bio useljen u stan, smatrati zakonitim nosiocem stanarskog prava, odnosno njegovo stanovanje u stanu ne smatra se zakonitim uselenjem u stan. Kako apelant nije u toku postupka dokazao da je bio nosilac stanarskog prava niti da je bio posjednik stana na dan 30. april 1991. godine, a što jasno proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, sud je odbio tužbu kao neosnovanu.
5. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant hronološki iznosi tok postupka pred organima uprave i redovnim sudom a povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni propisa. Apelant navodi da je na osnovu odluke Suda udruženog rada iz Sarajeva, 4. jula 1991. godine, tadašnji direktor Šumarstva «Treskavica» Trnovo, Ekrem izdao nalog da se on useli u predmetni stan na koji je imao pravo po odluci suda. Navodi da je stan koristio sa porodicom, da je plaćao sve obaveze oko održavanja i kada je trebao potpisati ugovor o korištenju stana došlo je do rata te je bio prinuđen da napusti stan i Trnovo.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, koristeći nepotpuno utvrđene činjenice iz cjelokupnog upravnog postupka, na način što je njegov zahtjev za vračanje u posjed predmetnog stana odbačen zbog nenadležnosti. Ustavni sud naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je na osnovu dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim organom uprave a koje su cijenili i Ministarstvo i Okružni sud u osporenim odlukama, utvrđeno da apelant nema rješenje o dodjeli stana niti ugovor o korištenju stana, odnosno da apelant nije dokazao da je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu niti da je bio posjednik istog na dan 30. april 1991. godine, te je odbijen zahtjev za povrat predmetnog stana zbog nenadležnosti. Naime, članom 14. Zakona o prestanku primjene, propisano je da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH a odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve stanove koji su korisnici napustili između 30 aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine. Članom 11 Zakona o stambenim odnosima propisano je da stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog uselenja u stan a stavom dva istog člana propisano je da se: Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Dakle, da bi se u u konretnom slučaju postupilo u skladu sa navedenom odredbom iz člana 14. Zakona o prestanku primjene, bilo je potrebno da apelant dokaže da je na zakonit način stekao stanarsku pravo, a što on nije učinio.
12. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih odluka, da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku i tužbi kojom je pokrenuo upravni spor protiv drugostepene odluke. Pored toga, nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbe i podnositi tužbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
13. Dakle, Ustavni sud u postupanju Okružnog suda i organa uprave ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant takođe vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane organa uprave i redovnog suda.
15. Ustavni sud je obrazloženje u vezi sa ovim navodima apelanta dao u predhodnim tačkama u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, zbog čega smatra da nema činjenica i dokaza koji bi ukazali da su kršenja prava na poštivanje doma i prava na imovinu na koje se poziva apelant vjerovatna ili moguća (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-417/06 od 20. marta 2007. godine). Naime, u upravnom postupku, apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana odbačen je zbog nenadležnosti. Okružni sud je u upravnom sporu zaključio da je pravilan i zakonit stav upravnih organa po kojem apelant nije u toku postupka dokazao da ima rješenje o dodjeli stana ili ugovor o korištenju stana niti da je bio nosilac stanarskog prava a ni posjednik istog na dan 30. aprila 1991. godine. Zbog toga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić