Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1300/06 („Brzaković Commerce“ Sarajevo)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1300/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-1300/06, rješavajući apelaciju „Brzaković Commerce“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Brzaković Commerce“ Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-756/04, od 5. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Brzaković Commerce“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), zastupana po Ešrefu Graciću, advokatu iz Sarajeva, podnio je 3. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-756/04, od 5. januara 2006. godine.
2. Apelant je 20. marta 1992. godine sklopio Ugovor, broj 14/92, sa DP „Žica“ Sarajevo, na osnovu kojeg je apelant trebao isporučiti 49.500 kg cinka DP „Žici“ Sarajevo, dok se DP „Žica“ Sarajevo obavezala da će apelantu isporučiti, u kompenzaciji, vučenu žicu prema specifikacijama. Apelant je izvršio svoju ugovornu obavezu, dok je DP „Žica“ Sarajevo samo djelomično ispunila svoju obavezu, dok je ostala neisporučena određena količina žice. Dana 31. marta 2002. godine ugovorne strane su sačinile Zapisnik o stanju međusobnih potraživanja, kojim je dogovorena isporuka sporne žice. U istom Zapisniku, konstatovano je da će se do isporuke navedene žice ista tretirati kao vlasništvo tužitelja, na skladištu tuženog.
3. Dana 28. aprila 1998. godine, apelant je pokrenuo parnični postupak radi duga. Postupak je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-756/04, od 5. januara 2006. godine, a koja je predmet ove apelacije. Ovom presudom potvrđen je stav drugostepenog suda, kojom je odbijena žalba i potvrđena prvostepena presuda, te odbijena tužba. U obrazloženju presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine je, prije svega, potvrđen stav apelanta da je aktivno legitimisan za vođenje postupka, iako nije u roku iz Zakona o privrednim društvima uskladio svoj statut. Za ovakav stav sud se opredijelio s obzirom da nije brisan iz registra privrednih subjekata i nije provedena likvidacija, tj. stečaj nad njim. Međutim, sud je odbio tvrdnju apelanta da se radi o „vlasničkoj tužbi“, jer se sporna roba – žica – ne može tretirati kao „vlasništvo“ apelanta, već kao obligacionopravni dug tužene strane iz ugovora, broj 14/92. Osim toga, sudovi su, uzimajući u obzir odredbe člana 470. Zakona o obligacionopravnim odnosima, a koji reguliše pitanje vremena izvršenja ugovornih obaveza, obrazložili da je „razuman rok“ za izvršenje ove obaveze bio godina dana od dana sklopljenog zapisnika. S obzirom da je tako utvrđen rok izvršenja istekao 31. marta 1993. godine, sudovi su, primjenom člana 371. Zakona o obligacionopravnim odnosima, utvrdili da je zastara potraživanja nastupila 31. marta 1998. godine.
4. Apelant se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava. Smatra da je vlasnik robe, te da vlasnička tužba ne zastarijeva.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. U predmetnom slučaju, osnovno pitanje, od kojeg zavisi razrješenje spora, jeste pitanje odnosa apelanta, kao tužitelja, i DP „Žica“ Sarajevo, kao tuženog. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, nesporno je da su ova dva subjekta 20. marta 1992. godine zaključili Ugovor, broj 14/92, na osnovu kojeg su se obavezali isporučiti određenu robu, kao kompenzaciju za svoje davanje. Apelant je ispunio svoj dio ugovora, dok tužena samo djelomično. S obzirom na to, dana 31. marta 2002. godine, ugovorne strane su sačinile Zapisnik o stanju međusobnih potraživanja, kojim je dogovorena isporuka dugovane žice od strane DP „Žici“ Sarajevo. U istom Zapisniku, konstatovano je da će se do isporuke navedene žice ista tretirati kao vlasništvo tužitelja, na skladištu tuženog.
7. U vezi gore spomenutim odnosom ugovornih strana, apelant smatra da je vlasnik sporne žice, te tretira svoju tužbu kao vlasničku, za koju nema roka zastare. Sudovi, u tri instance, odbili su ovakav stav, smatrajući da se radi o obligacionopravnom odnosu, koji je zastario, s obzirom da je od zadnjeg dana roka unutar kojeg je bilo razumno očekivati ispunjenje ugovorne obaveze, i dana ulaganja tužbe, prošlo više od 5 godina.
8. Ustavni sud smatra da, ukoliko apelant tvrdi da je vlasnik sporne žice, morao je dokazati u sudskom postupku da je obligacionopravni odnos, koji je stvoren Ugovorom, broj 14/92, ispunjen na jedan od načina koji predviđaju Zakon o obligacionim odnosima. Samo na taj način, mogao je tvrditi da se radi o vlasničkoj tužbi, a ne tužbi za ispunjenje ugovornih obaveza, kako su to zaključili sudovi, čija presuda je predmet preispitivanja pred Ustavnim sudom. Ukoliko se stricto sensu uzme u obzir Ugovor broj 14/92, apelant je mogao steći vlasništvo samo isporukom i predajom u posjed sporne i dugovane žice, a što dužnik nije učinio. Prema tome, za Ustavni sud nema sumnje da taj ugovor nije ispunjen. Samim tim, apelant nije stekao vlasništvo po osnovu ovog ugovora.
9. Kakav uticaj na ovaj obligacionopravni odnos i njegovo ispunjenje ima Zapisnik o stanju međusobnih potraživanja, od 31. marta 2002. godine, da li se „zapisnik“ može tretirati kao izmjena uslova, načina i mjesta ispunjenja ugovora i da li „zapisnik“, po svojoj formi, zadovoljava zakonske odredbe za tako nešto, to je trebala biti stvar dokaznog postupka, a teret je ležao, prije svega, na apelantu. U vezi s ovim, Ustavni sud naglašava da se vlasništvo, u skladu sa članom 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine F BiH“, br. 6/98 i 29/03) može steći isključivo po osnovu zakona, pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanje. Apelant je morao dokazivati na koji način je stekao vlasništvo.
10. Prema tome, apelant je imao obavezu u redovnom parničnom postupku iznijeti sve relevantne činjenice, kako bi sud, na osnovu principa iura novit curia, mogao zauzeti pravni stav da li je tužba osnovana ili ne.
11. Ustavni sud napominje da je drugostepeni sud (s obzirom da je on prvi ušao u meritum stvari, jer je pošao od stava da apelant ima aktivnu legitimaciju za tužbu), zaključio da se ne radi o vlasničkoj tužbi, već o zastarjelom obligacionopravnom odnosu. U svojoj reviziji, apelant je samo paušalno naveo da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tvrdeći da se radi o stvarnopravnom odnosu. Apelant nije ničim obrazložio u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog prava. Revizioni sud je potvrdio stav drugostepenog suda.
12. S druge strane, apelant u svojoj apelaciji, također, nije ničim obrazložio u čemu se sastoji arbitrarna primjena propisa, koja bi dovela do povrede apelantovog prava na imovinu u smislu člana II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je doslovno naveo 2 rečenice, i to da su ugovorne strane, nakon potpisivanja ugovora, „dana 31.3.1992. sačinile zapisnik po kojem se dogovaraju da „Brzaković Commerce“ postane vlasnik […]. Dakle, tužbenim zahtjevom „Brzaković Commerce“ kao vlasnik, traži od tuženog kao posjednika i suugovarača da mu preda navedenu žicu ili protivvrijednost navedene žice od 90.000 KM“.
13. Kod ovakvog stanja stvari, Ustavni sud ne može postupati drugačije nego da odbaci apelaciju kao prima facie neosnovanu.
14. Na kraju, Ustavni sud naglašava da nadležnost Ustavnog suda nije identična nadležnosti suda prve instance, niti žalbenog, tj. revizionog suda. Kao što je već navedeno, pred prvostepenim sudom apelant je imao obavezu iznijeti sve relevantne činjenice, kako bi sud, na osnovu principa iura novit curia mogao zauzeti pravni stav da li je tužba osnovana ili ne. Ukoliko je apelant nezadovoljan prvostepenom presudom, pred žalbenim i revizionim sudom apelant je morao dokazivati pogrešnu primjenu pozitivnog prava. Prema tome, to je razlika između prvostepenog i žalbenog suda, tj. revizionog suda, ukoliko se tvrdi pogrešna primjena materijalnog ili procesnog prava.
15. Za razliku od ovih sudova, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj inter alia kada je u odluci redovnog suda primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, točka 23, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Prema tome, za meritorno raspravljanje apelacije, apelant mora (a) dokazati proizvoljnost primjene pozitivnopravnih propisa i (b) uticaj te proizvoljnosti na način da vrijeđa jedno od Ustavom zaštićenih prava ili sloboda. To se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, dokazuje time što apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, a, istovremeno, prema članu 16. stav 2. Pravila, dostavi u tom smislu dokaze i navode koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća i vjerovatna (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-
156/05 od 18. maja 2005. godine). Prema tome, apelacija mora biti supstantivna i obrazložena, što se, štaviše, posebno očekuje u slučajevima u kojima apelant ima profesionalnog zastupnika – advokata. Paušalna apelacija apsolutno ne ispunjava te kriterije.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić