Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-110/08 (S. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-110/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 110/08, rješavajući apelaciju Slavka Trivića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Trivića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 494 od 11. decembra 2007. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Trivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, koga zastupa Irena Mojović, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 494 od 11. decembra 2007. godine.

2. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1564/03 od 6. maja 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi prvostepeno Rješenje direktora Uprave policije Ministarstva unutrašnjih poslova Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) broj 05/2-

126-17 od 20. januara 2003. godine i drugostepeno rješenje o odbijanju prigovora broj 05/2-

126-17 od 18. marta 2003. godine, te da se naloži tuženoj da apelanta vrati u radni odnos na poslove policajca-tehničara za obavljanje poslova javne bezbjednosti, računajući od 6. novembra 2002. godine, kao i da mu nadoknadi štetu zbog izgubljene plate i izvrši uplatu svih obaveza doprinosa za PIO i zdravstveno osiguranje za period od 25. aprila 2003. godine do 31. januara 2005. godine sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničkog postupka. St. 2 i 3 izreke Presude odbijen je apelantov predlog za određivanje privremene mjere i obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničkog postupka.

3. Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gvl-06-000 022 od 26. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Gvlž-06-000 004 od 15. februara 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov predlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj RS-

1564/03 od 6. maja 2005. godine.

4. Apelant je protiv Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Gvlž-06-000 004 od 15. februara 2007. godine izjavio reviziju koja je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 494 od 11. decembra 2007. godine odbijena kao neosnovana. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor da Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) nije bilo ovlašćeno da zastupa tuženu u okončanom radnom sporu zbog toga što je odredbom člana 1 stav 2 Zakona o pravobranilaštvu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 16/05 i 77/06) propisano, između ostalog, da Pravobranilaštvo RS u postupku pred sudovima i drugim nadležnim organima preduzima pravna sredstva radi zaštite imovinskih prava i interesa Republike Srpske, a stavom 3 istog zakona propisano je da Pravobranilaštvo RS ne zastupa u radnim sporovima opštinu, grad i njihove organe, a istim članom nije zabranjeno zastupanje RS u radnim sporovima. Dalje se navodi da je neosnovan i apelantov prigovor da nezakonitim postupanjem suda nije omogućeno da raspravlja pred sudom, kao i prigovor da postoji osnov za ponavljanje postupka određen u članu 255 stav 1 tač. 2 i 3 Zakona o parničkom postupku.

5. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluku koja je donosena u postupku u kom se odlučivalo o apelantovom predlogu za ponavljanje postupka okončanog Presudom Osnovnog suda broj RS-1564/03 od 6. maja 2005. godine. Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (O.I.), broj 14, strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je usvojila stanovište da se član 6 Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Analogno iznesenom stavu, u postupku povodom predloga za ponavljanje predmetnog parničkog postupka ne određuju se apelantova građanska prava i obaveze. U ovom postupku odlučuje se samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne.

8. Dakle, iz navedenog proizilazi da u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda nije odlučivano ni o apelantovim građanskim pravima i obavezama, niti o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za obnovu postupka. O apelantovim građanskim pravima, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravosnažno je odlučeno u postupku koji je okončan Presudom Osnovnog suda broj RS-1564/03 od 6. maja 2005. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiaeinkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelant se, takođe, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da član 13 Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13 Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti može da se posmatra samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, apelantovi navodi o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i apelantovi navodi o povredi člana 13 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilnisa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Iz apelacije, dalje, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Budući da je, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može da utvrđuje samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14 Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći da primijeni ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u obim» garantovanog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

11. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud već zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, takođe ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-110/08 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio