Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-122/08 (M. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-122/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 122/08, rješavajući apelaciju Mehmedalije Mušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmedalije Mušića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-06-000 598 od 6. novembra 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-06-000 034 od 29. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću, broj Rs: 30/05 od 25. novembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmedalija Mušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stenjaka, opština Teslić, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 598 od 6. novembra 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-06-000 034 od 29. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs: 30/05 od 25. novembra 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj Rs: 30/05 od 25. novembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 013-0-Gž-06-000 034 od 29. marta 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod Doma zdravlja «Sveti Sava» Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), da se tuženi obaveže da apelantu naknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 4. juna 1992. godine do 14. decembra 2000. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana dospijeća svake dospjele neisplaćene plate, do konačne isplate, kao i da mu tuženi uplati zakonske stope doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, u roku od 15 dana od dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant prema utvrđenju suda u junu 1992. godine, kada je prestao da radi kod tuženog, saznao za povredu iz radnog odnosa, te da je apelant u roku od 15 dana od saznanja, shodno članu 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelanta i tuženog, mogao pokrenuti postupak zaštite povrijeđenog prava kod tuženog, a potom dalje kod nadležnog suda. Također, u skladu sa članom 83. navedenog Zakona, apelant je bio dužan prethodno pokrenuti postupak zaštite povrijeđenih prava kod tuženog. Obzirom da se apelant nije obraćao tuženom podnošenjem prigovora nakon saznanja da mu je prestao radni odnos niti se usmeno obraćao tuženom, a tužbu sudu podnio je 31. maja 2001. godine, sud je našao da je apelant tužbu podnio neblagovremeno.

3. Nezadovoljan navedenim rješenjima, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 598 od 6. novembra 2007. godine, odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant nije u zakonom propisanom roku obratio za zaštitu prava iz radnog odnosa, te da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane. Vrhovni sud je na kraju zaključio, da je isključena mogućnost za meritorno raspravljanje i odlučivanje o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta na način i shodno odredbama materijalnih propisa uključujući i primjenu odredaba Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i ustavnih načela sadržanih u Ustavu Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine, na koje se apelant u reviziji poziva, iz razloga što je njegova tužba neblagovremena.

4. Apelant navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda, broj Rs: 30/05 od 25. novembra 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 013-0-Gž-06-000 034 od 29. marta 2006. godine, odbačena kao neblagovremena. Potom je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.

8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor tuženom radi zaštite povrijeđenih prava a zatim tužbu sudu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prigovora i tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, tačka 20, i odluka broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem prigovora poslodavcu i neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-122/08 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio