Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-236/08 (M. i S. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-236/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 236/08, rješavajući apelaciju Munire i Sulejmana Vrabca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munire i Sulejmana Vrabca, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-345/05 od 28. marta 2006. godine, presude Kantonalnog suda Tuzla, broj Gž-1624/02 od 30. maja 2003. godine i presude Općinskog suda Tuzla, broj P-189/97 od 27. marta 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Munira i Sulejman Vrabac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 17. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-345/05 od 28. marta 2006. godine, presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1624/02 od 30. maja 2003. godine i presude Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-189/97 od 27. marta 2002. godine.

2. Općinski sud je, odlučujući po tužbi Violete Gojković rođ. Mašić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), presudom broj P-189/97 od 27. marta 2002. godine, a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1624/02 od 30. maja 2003. godine, utvrdio prestanak važenja rješenja Općine Tuzla-Komisije za stambena pitanja (u daljnjem tekstu: prvotuženi), broj 1/2-372-1005 od 10. maja 1996. godine, o dodjeli dvosobnog stana na korištenje drugoapelantu, površine 54 m , u ulici Albina Hreljevića broj 47, u Tuzli (stav jedan izreke presude), kao i prestanak Ugovora o korištenju stana, broj 526/96 od 28. novembra 1996. godine, zaključenog između Javnog stambenog preduzeća Tuzla, kao sljednika SIZ-a stanovanja i komunalnih djelatnosti Osnovne zajednice stanovanja Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i drugoapelanta (stav dva izreke presude). Također, Općinski sud je, (stav tri izreke presude), obavezao apelante da tužiteljici kao nosiocu stanarskog prava predaju u nesmetan posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ujedno, odbijen je tužbeni zahtijev prvotuženog, kojim je tražio da se poništi Ugovor o korištenju stana, zaključen između tužiteljice i Osnovne zajednice stanovanja Tuzla, broj 808/91 od 26. decembra 1991. godine, kao i odluka SIZ-a Penzijsko-invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine, Filijala Tuzla (u daljnjem tekstu: umješač na strani tužiteljice), broj 04-295/91 od 30. septembra 1991. godine ili eventualno usvojio otkaz Ugovora o korištenju stana zaključenog između tužiteljice i drugotuženog. Apelanti i ostali tuženi su obavezani da tužiteljici naknade troškove postupka u iznosu od 319,50 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav četiri izreke presude). Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju Vrhovnom sudu.

3. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-345/05 od 28. marta 2006. godine, odbio reviziju apelanata kao neosnovanu, potvrđujući pravilnost odlučivanja nižestepenih sudova. U obrazloženju presude je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo kad su udovoljili tužbenom zahtjevu tužiteljice, pozivajući se na član 48. Zakona o stambenim odnosima, kojim je propisano da se nosiocu stanarskog prava, u konkretnom slučaju tužiteljici, ne može dati otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga što stan ne koristi duže od 6 mjeseci ali najduže 5 godina, u slučaju da se nosilac stanarskog prava nalazi na školovanju u inostranstvu, kao i na osnovu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojim prestaje važiti svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana, zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, te da se osoba, u konkretnom slučaju apelanti, koja je stekla pravo na takav način ima smatrati isključivo privremenim korisnikom.

4. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

6. Prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

7. U konkretnom slučaju presuda Vrhovnog suda, broj Rev-345/05 od 28. marta 2006. godine, predstavlja konačnu odluku. Budući da su apelanti odselili sa adrese predmetnog stana, a o promjeni adrese nisu obavijestili sud, presuda Vrhovnog suda, broj Rev-345/05 od 28. marta 2006. godine, je dostavljena objavom na oglasnoj ploči Općinskog suda 10. jula 2006. godine. Stoga se u smislu člana 352. st.5. i 6. Zakona o parničnom postupku dostava smatra izvršenom 26. jula 2006. godine (kada je istekao rok od 15 dana od dana objave pismena na oglasnoj ploči suda). Obzirom da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 17. januara 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-236/08 (M. i S. V.) | Sudska praksa | Aktio