Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-358/08 (N. C.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-358/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 358/08, rješavajući apelaciju Nurage Cibrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nurage Cibrića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-06-000 899 od 9.novembra 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-776/05 od 11. maja 2006. godine, i presude Osnovnog suda u Derventi, broj RS-20/04 od 2. septembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nuraga Cibrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 899 od 9. novembra 2007. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-776/05 od 11. maja 2006. godine, i presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-20/04 od 2. septembra 2005. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelanta protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Centra javne bezbjednosti Doboj-Policijska stanica Derventa, (u daljnjem tekstu: tuženi), radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa (vraćanja na posao i isplate plata i doprinosa za penzijsko invalidsko osiguranje) Osnovni sud donio je presudu, broj RS-20/04 od 2. septembra 2005. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Osnovni sud je obrazložio da je apelant prestao raditi kod tuženog 6. aprila 1992. godine, tj. zbog ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini, te da se ima smatrati da su, sve do donošenja Odluke o ukidanju stanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja od strane Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine, apelantova prava iz radnog odnosa mirovala. Nadalje, Osnovni sud je naveo da se apelant, u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima, trebao u roku od 30 dana po isteku mirovanja prava i obaveza iz radnog odnosa, javiti poslodavcu radi otpočinjana rada, što apelant nije učinio, te mu je na taj način prestao radni odnos bez njegove saglasnosti, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
3. Rješavajući po žalbi apelanta podnesenoj protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud donio je rješenje, broj Gž-776/05 od 11. maja 2006. godine, kojim je žalbu apelanta odbio, a pobijanu presudu po službenoj dužnosti preinačio na način da je tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu i nedozvoljenu. Okružni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju apelant saznao da mu je prestao radni odnos od trenutka kada mu je bilo onemogućeno da faktički radi kod tuženog, pa se kao dan saznanja za povredu njegovih prava ne može uzeti datum podnošenja tužbe prvostepenom sudu, (7. juni 2004. godine), a okolnosti da tuženi nije apelantu uručio rješenje o prestanku radnog odnosa nisu oslobodile apelanta da, u skladu sa odredbama člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelanta i tuženog, pokrene postupak zaštite povrijeđenog prava kod tuženog, a potom dalje kod nadležnog suda. Obzirom da je apelant nije obraćao tuženoj podnošenjem prigovora nakon saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, a tužbu sudu podnio je 7. juna 2004. godine, sud je našao da je tužba neblagovremena i nedozvoljena, pa je istu odbacio.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda, broj Gž-776/05 od 11. maja 2006. godine, Vrhovni sud je donio rješenje, broj 118-0-Rev-06-000 899 od 9.novembra 2007. godine, kojim je reviziju odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane, te da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelant morao podnijeti zahtjev tuženom za ostvarivanje svojih prava u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, odnosno u roku od 15 dana od dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja.
5. Apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 899 od 9.novembra 2007. godine, kojim je odbijena revizija izjavljena protiv rješenja Okružnog suda broj Gž-776/05 od 11. maja 2006. godine, a kojim je preinačena presuda Osnovnog suda, broj RS-
20/04 od 2. septembra 2005. godine, i apelantova tužba u vezi sa povredom prav iz radnog odnosa odbačena kao neblagovremena.
9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je najprije morao podnijeti prigovor poslodavcu, a potom blagovremeno podnijeti tužbu nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, tačka 15). Međutim, apelant je svojim propustima da iskoristi pravo na traženje zaštite kod poslodavca i od nadležnog suda u zakonom propisanom, prekluzivnom roku, doveo do nemogućnosti suda da meritorno raspravlja o njegovom tužbenom zahtjevu. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić