Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-487/07 (M. Z.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-487/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 487/07, rješavajući apelaciju Muje Zvirkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muje Zvirkića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-783/05 od 22. novembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Mujo Zvirkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 30. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-783/05 od 22. novembra 2006. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelanta protiv Sportskog ribolovnog društva Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, Osnovni sud Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), donio je presudu, broj RS-10/97 od 22. decembra 1999. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-157/00 od 4. septembra 2001. godine, kojom je tužbeni zahtjev apelanta , kojim je tražio poništenje rješenja tuženog, vraćanje na posao i uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa (isplata LD i doprinosa), odbijen kao neosnovan.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-176/03 od 9. decembra 2003. godine, revizija apelanta je djelomično uvažena, te je ukinuta presuda Okružnog sud, broj Ž-157/00 od 4. septembra 2001. godine, u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za vraćanje na rad i priznavanje svih prava iz radnog odnosa i u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija apelanta odbijena.
4. Okružni sud je, u ponovnom postupku, presudom, broj Ž-3/04 od 24. februara 2005. godine, žalbu apelanta djelomično uvažio i prvostepenu presudu, broj RS-10/97 od 22. decembra 1999. godine, preinačio tako što je tuženog obavezao da apelantu isplati na ime neisplaćenih plata iznos od 23.204,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. februara 2005. godine do isplate, dok je u preostalom žalba odbijena i prvostepena potvrđena uz obavezu tuženog da naknadi troškove spora.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-783/05 od 22. novembra 2006. godine, revizija tuženog je uvažena, te je presuda Okružnog suda, broj Ž-3/04 od 24. februara 2005. godine, preinačena tako što je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda, broj RS-10/97 od 22. decembra 1999. godine, potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da prvostepeni sud pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio zbog neblagovremenog podnošenja tužbe budući da je apelant protiv rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa, broj 30/96 od 7. novembra 1996. godine, podnio prigovor 13. novembra 1996. godine, o kojem drugostepeni organ tužene nije donio odluku do 28. novembra 1996. godine kada je isteka roka za odlučivanje o prigovoru. Obzirom da apelant u daljem roku od 15 dana nije podnio tužbu nadležnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužbu podnio 3. januara 1997. godine, sud je zaključio da je tužba podnesena po isteku prekluzivnog roka iz člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, te da je stoga drugostepeni sud u svojoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo jer je istovremeno nastupila prekluzija povodom svih zahtjeva apelanta koji imaju statusni karakter (kako povodom zahtjeva za poništenje rješenja tako i zahtjeva za vraćanje na rad i naknadu štete zbog neostvarenog ličnog dohotka).
6. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na rad zaštićeno članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda, broj RS-10/97 od 22. decembra 1999. godine, odbijena kao neosnovana, uz obrazloženje da je apelant sa predmetnom tužbom zakasnio koju je podnio 3. januara 1997. godine. Naime apelant je rješenje o prestanku radnog odnosa zaprimio 11. novembra 1996. godine, te uložio žalbu izvršnom odboru tuženog 13. novembra 1996. godine. Međutim, kako tuženi nije riješio po žalbi u roku od 15 dana shodno članu 56. stav 2. Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), apelant je morao u daljem roku od 15 dana podnijeti tužbu sudu radi zaštite svojih prava shodno članu 57. st. 1. i 2. navedenog Zakona.
10. Dakle, da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, tačka 15). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić