Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-701/07 (V. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-701/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 701/07, rješavajući apelaciju Vida Trivundže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vida Trivundže, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-06-000 560 od 30. januara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-129/04 od 15. novembra 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, Rs-453/03 od 17. novembra 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Vid Trivundža (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 23. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 560 od 30. januara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-129/04 od 15. novembra 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-453/03 od 17. novembra 2003. godine. Prethodno je apelant 21. februara 2007. godine apelaciju podnio Ustavnom sudu Republike Srpske koji je apelaciju dostavio Ustavnom sudu na odlučivanje.

2. Presudom Osnovnog suda, broj Rs-453/03 od 17. novembra 2003. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta za poništenje Rješenja direktora Kliničkog centra Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), broj KC-01-236/00 od 26. januara 2000. godine, tuženi je obavezan da apelanta vrati na radno mjesto dostavljača robe u službi za pripremu i distribuciju hrane i da mu omogući rad do donošenja odluke o prigovoru apelanta na rješenje o prestanku radnog odnosa, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, odbijen je zahtjev apelanta za isplatu neisplaćenih ličnih dohodaka od 30. septembra 1997. godine do vraćanja na posao, s kamatom od dospjeća do isplate, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Drugostepenom Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-129/04 od 15. novembra 2005. godine, žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda je prinačena tako što je utvrđeno da ne postoji obaveza tuženog da vrati apelanta na radno mjesto dostavljača robe u službi za pripremu i distribuciju hrane do donošenja odluke o prigovoru na rješenje o prestanku radnog odnosa budući da apelant nije u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, u smislu člana 105. Zakona o radu, podnio tužbu nadležnom sudu. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

4. Apelant je protiv Presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Rješenje, broj 118-0-Rev-06-000 560 od 30. januara 2007. godine, i reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju Rješenja, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP), propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant u tužbi vrijedost spora uopšte nije označio. Iako je apelant potraživao i novčanu naknadu zbog neisplaćenih ličnih dohodaka, ni u odnosu na to potraživanje nije naveo određeni novčani iznos. Tek u reviziji apelant je označio da vrijednost spora iznosi 10.000,00 KM (ali ne i da prelazi taj iznos). S obzirom na navedeno, vrijedost spora u ovom predmetu ne prelazi zakonom propisani limit za dozvoljenost revizije od 10.000 KM, pa je revizija odbačena kao nedopuštena. Vrhovni sud nije našao da u konkretnom slučaju ima uslova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, jer odlučivanje o reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

5. Apelanta smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv Presude Okružnog suda, broj Ž-129/04 od 15. novembra 2005. godine, izjavio reviziju Vrhovnom sudu, ali je revizija odbačena kao nedopuštena u skladu sa odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proističe da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Okružnog suda, broj Ž-129/04 od 15. novembra 2005. godine.

9. S obzirom da je apelantu Presuda Okružnog suda, broj Ž-129/04 od 15. novembra 2005. godine, uručena 14. decembra 2005. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 22. februara 2007. godine, proističe da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-701/07 (V. T.) | Sudska praksa | Aktio