Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-913/07 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-913/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj Tuzlanskog kantona, rješavajući apelaciju AP 913/07, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona, odnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-

001070 od 16. januara 2007. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj I.2563/05 od 12. decembra 2005. godine i od 20. septembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 26. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-001070 od 16. januara 2007. godine, rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I.2563/05 od 12. decembra 2005. godine i od 20. septembra 2005. godine.

2. Općinski sud je, postupajući po prijedlogu tražitelja izvršenja Lucije Tadić (u daljnjem tekstu: tražitelja izvršenja), protiv apelanta koji je u tom postupku imao poziciju zvršenika, donio rješenje, broj I.2563/05 od 20. septembra 2005. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, radi namirenja tražitelja izvršenja na novčnim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu apelanta kod Tuzlanske banke.

3. Odlučujući o prigovoru apelanta protiv rješenja o izvršenju, broj I.2563/05 od 20. septembra 2005. godine, Općinski sud je donio rješenje, broj I.2563/05 od 12. decembra 2005. godine, kojim je odbijen prigovor apelanta, te je u cjelosti održano na snazi rješenje istog suda od 20. septembra 2005. godine. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da bi primjena Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odlaganju; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 9/04 i 30/04), na koji se u prigovoru pozvao apelant, dovela do povrede prava tražitelja izvršenja na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje podrazumijeva i pravo na izvršenje presude. Sud je dalje naveo, da nije našao razloge za prigovor iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP; «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 32/03), pa je u smislu člana 49. stav 1. i 2. ZIP odbio prigovor apelanta.

4. Protiv rješenja Općinskog suda, broj I.2563/05 od 12. decembra 2005. godine apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je rješenjem, broj 003-0-Gž-06-001070 od 16. januara 2007. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa proizilazi da je predmetno izvršenje određeno na osnovu pravosnažne i izvršne sudske odluke, te istakao da je u tom smislu pravilna ocjena prvostepenog suda da pozivanje apelanta na Zakon o privremenom odlaganju ne predstavlja ni jedan od razloga za prigovor propisanih članom 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), niti ima mjesta obustavi postupka u smislu člana 170. stav 2. ZIP-a. Sud je takođe naveo da ne stoje ni žalbeni prigovori da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima kada je odlučio da izvrši pravosnažnu odluku na teret izvršenika.

5. Apelant ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa paravom na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti Zakon o privremenom odlaganju te odložiti predloženo izvršenje, jer navedeni Zakon nije stavljen van snage, a njime je propisano da se privremeno odlažu od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret Budžeta FBiH, kantona i općina. Postupajući suprotno, redovni sudovi su po mišljenju apelanta povrijedili materijalno pravo, a time i njegova prava zaštićena Ustavom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u izvršnom postupku. S obzirom na to, neophodno je prvenstveno odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih prava i obaveza, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj AP-1996/06 od 6. marta 2007. godine, donesenoj u gotovo identičnoj pravnoj situaciji, podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske , broj 13800/88 OI 94).

9. U konkretnom slučaju prava i obaveze apelanta su utvrđene pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, kojom je apelant obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa tražitelju izvršenja. Obzirom na navedeno nesporno je da se u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan osporenim odlukama nisu utvrđivala nikakva nova građanska prava niti obaveze apelanta.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanje građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dosljedno prednjem i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, takođe su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje na svoju odluku, broj AP-1996/06 od 6. marta 2007. godine, te konstatira da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Naime, novčani iznos koji apelant treba isplatiti tražitelju izvršenja jeste imovina koja je kao imovinsko pravo zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, međutim, osnovanost isplate kao i visina navedenog novčanog iznosa nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluka u izvršnom postupku. Stoga se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju takođe odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-913/07 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio