Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1002/07 (Ž. I.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1002/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 1002/07, rješavajući apelaciju Živana Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živan Ilića, podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Rev.10/05 od 21. decembra 2006. godine i broj Gž.563/04 od 15. decembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-603/03-I od 26. oktobra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Živan Ilić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 30. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Rev.10/05 od 21. decembra 2006. godine, rješenja Apelacionog suda, broj Gž.563/04 od 15. decembra 2004. godine, i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-603/03-I od 26. oktobra 2004. godine.

2. Rješavajući po tužbi apelanta protiv tuženog Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, radi poništenja odluka o izboru najpovoljnijeg ponuđača na javnom nadmetanju za osnivanja prava građenja na gradskom građevinskom zemljištu, Osnovni sud donio je rješenje, broj P-603/03-I od 26. oktobra 2004. godine, kojim je odbacio tužbu apelanta. Osnovni sud je obrazložio da je članom 48. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine», br. 34/86, 1/90 i 29/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 29/94 i 23/98) koji se primjenjuje u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, propisano da se gradsko građevinsko zemljište dodjeljuje na korištenje radi građenja na osnovu konkursa ili neposrednom pogodbom, a odredbom člana 51. stav 4. istog Zakona je propisano da se protiv rješenja o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja ne može izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. Stoga, Osnovni sud je zaključio da ovaj sud ne može poništavati odluku donesenu u upravnom postupku, niti može poništiti javni konkurs, odnosno odluke o utvrđivanju najpovoljnije ponude, već se eventualna zaštita povrijeđenog prava učesnika na konkursu, u smislu odredaba Zakona o građevinskom zemljištu, može ostvariti podnošenjem tužbe u upravnom sporu, te je zbog toga sud tužbu apelanta odbacio u skladu sa odredbom člana 15. Zakona o parničnom postupku.

3. Apelant je protiv rješenja Osnovnog suda, broj P-603/03-I od 26. oktobra 2004. godine, izjavio žalbu, ali je Apelacioni sud donio rješenje, broj Gž.563/04 od 15. decembra 2004. godine, kojim je njegovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. Odlučujući o reviziji apelanta Apelacioni sud je rješenjem, broj Rev.10/05 od 21. decembra 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Apelacioni sud je naveo da prema ocjeni suda odluke koje apelant pobija tužbom imaju karakter upravnog akta čiju zakonitost ne ispituje sud u parničnom postupku, pa je revizioni sud zaključio da je Apelacioni sud pravilno odlučio kada je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje Osnovnog suda.

5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je u skladu sa odredbama Zakona o građevinskom zemljištu imao mogućnost da podnese tužbu u upravnom sporu protiv odluka o izboru napovoljnije ponude za dodjelu zemljišta u društevenoj svojini, što prema stanju spisa, apelant nije učinio. Umjesto toga, apelant je protiv tuženog pokrenuo tužbom parnični postupak, a koju su u konačnici sudovi odbacili zbog nenadležnosti za odlučivanje. Dakle, propust apelanta da pokrene upravni spor protiv odluka tuženog imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni sudovi nisu upuštali u osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po tužbi. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1002/07 (Ž. I.) | Sudska praksa | Aktio