Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1509/07 (A. R.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1509/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 1509/07, rješavajući apelaciju Alekse Radovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alekse Radovanovića, podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Rev-07-000008 od 16. marta 2007. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Gž-06-000303 od 30. novembra 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-62/05-I od 26. maja 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Aleksa Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Rev-07-000008 od 16. marta 2007. godine, Presude Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-06-0003003 od 30. novembra 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-62/05-I od 26. maja 2006. godine.

2. Apelant je, zajedno sa još trojicom tužitelja, podnio tužbu protiv ODP «Posavina» Brčko i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Presudom Osnovnog suda, broj P-62/05-I od 26. maja 2006. godine, apelant je, zajedno sa ostalim tužiteljima, odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio prvo da se utvrdi da je rješenje prvotužene, (ODP «Posavina» sa p.o. Brčko u stečaju, o prestanku radnog odnosa sa danom 17. februarom 2001. godine nezakonito u dijelu koji se odnosi na datum prestanka radnog odnosa i da se utvrdi da mu je radni odnos prestao sa danom 30. septembrom 2004. godine, drugo da se tuženi obavežu da apelantu dodijele odgovarajući plac od 500-1000 m2 i treće da tuženi obavežu da im isplate plate i otpremnine u iznosima navedenim u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te je odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

3. Presudom Apelacionog suda, broj Gž-611/05 od 23. februara 2006. godine, žalba apelanta i ostalih tužitelja je djelimično uvažena, prvostepena presuda je preinačena u stavu I izreke tako što je odlučeno da su rješenja prvotuženog o prestanku radnog odnosa nezakonita u dijelu koji se odnosi na datuma prestanka radnog odnosa sa danom 17. februarom 2001. godine, te je utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao sa danom 30. septembrom 2004. godine, dok je u preostalom dijelu (stav II i stav III) žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

4. Apelant je sa ostalim tužiteljima protiv Presude Apelacionog suda izjavio reviziju. Apelacioni sud je donio Rješenje, broj 097-0-Rev-07-000008 od 16. marta 2007. godine, i reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju Rješenja, Apelacioni sud je istakao da je odredbom člana 309. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH», br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano ograničenje revizije u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojim se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje činidbe. Kao kriterij za za dozvoljenost revizije određena je vrijednost predmeta spora i to vrijednost dijela zahtjeva zbog kojeg se presuda pobija, a u stavu 3. propisano je ograničenje revizije u imovinskopravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, predaju stvari ili izvršenje neke druge činidbe. Revizija u ovim sporovima (st. 2. i 3. člana 309. ZPP-a) nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000 KM. U konkretnom slučaju tužitelji su označili jedinstvenu vrijednost spora u iznosu od 31.000 KM. Kako su apelant i ostali tužitelji formalni suparničari (član 137. stav 1. tačka 2. ZPP-a), procesni položaj svakoga od njih je samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svakoga odvojeno. Apelant i trojica drugih tužitelja su, pozivajući se svaki na na svoj radno-pravni status do otvaranja postupka likvidacije nad prvotuženim, tražili za svakog pojedinačno ocjenu nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa prije otvaranja postupka likvidacije, a apelant i dvojica dugih tužitelja i dodjelu placeva i pritom naznačili jedinstvenu vrijednost predmeta spora (31.000 KM). Za ocjenu dopuštenosti revizije u pogledu ovih zahtjeva mjerodavna je vrijednost spora koja se dobije dijeljenjem naznačene vrijednosti brojem tužitelja (31.000:4) koji su svaki posebno ispod revizijskog limita, dok se dopuštenost revizije u pogledu novčanog potraživanja ocjenjuje prema visini potraživanja svakog od tužitelja, a koji je opet ispod limita dopuštenosti revizije iznad 30.000 KM jer za aplanta iznosi 19.332,00 KM.

5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelant sa ostalim tužiteljima protiv Presude Apelacionog suda, broj Gž 097-0-Gž-06-0003003 od 30. novembra 2006. godine, izjavio reviziju Apelacionom sudu iako je visina pobijanog dijela drugostepene presude u odnosu na svakog tužitelja pojedinačno iznosila manje od 30.000 KM, pa je revizija odbačena kao nedopuštena u skladu sa odredbom člana 309. ZPP-a. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proističe da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Apelacionog suda, broj Gž broj 097-0-Gž-06-0003003 od 30. novembra 2006. godine.

9. S obzirom da je apelantu Presuda Apelacionog suda, broj Gž broj 097-0-Gž-06-000303 od 30. novembra 2006. godine, uručena prije 16. marta 2007. godine, kada je Apelacioni sud odlučio o reviziju protiv navedene drugostepene presude, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 24. maja 2007. godine, proističe da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1509/07 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio