Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-758/08 (Z F..)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-758/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 758/08, rješavajući apelaciju F.Z., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.Z. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-
07-000 164 od 11. januara 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. F.Z. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Teslića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 164 od 11. januara 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs: 36/02 od 25. januara 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 370 od 29. maja 2006. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj nije prestao radni odnos u ADUTP «Borja» Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), da se obaveže tužena da je vrati na posao, na njeno prijašnje radno mjesto u skladu sa njenim stručnim sposobnostima i mogućnostima tužene, te da joj za navedeni period izmiri sve obaveze prema PIO i nadoknadi parničke troškove u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je apelantkinja, prema utvrđenju suda, 31. maja 1992. godine, kada je prestalo njeno radno angažovanje kod tužene zbog ratnih okolnosti, saznala za povredu iz radnog odnosa, te da je apelantkinja u roku od 15 dana od saznanja, shodno članu 80 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelantkinje i tužene, mogla da pokrene postupak zaštite povrijeđenog prava kod tužene, a zatim dalje kod nadležnog suda. Takođe, u skladu sa članom 83 navedenog zakona, apelantkinja je bila dužna prethodno pokrenuti postupak zaštite povrijeđenih prava kod tužene. S obzirom na to da se apelantkinja nije obraćala tuženoj podnošenjem prigovora nakon saznanja da joj je prestao radni odnos, a tužbu sudu podnijela je 20. avgusta 2002. godine, sud je ustanovio da je apelantkinja tužbu podnijela neblagovremeno.
3. Nezadovoljna navedenim rješenjem, apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 164 od 11. januara 2008. godine odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je drugostepeni sud donio pravilnu odluku kada je potvrdio prvostepeno rješenje kojim je apelantkinjina tužba odbačena kao neblagovremena, budući da apelantkinja uopšte nije tražila internu zaštitu, a tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa je podnijela poslije više od 6 godina nakon ukidanja ratnog stanja, 19. juna 1996. godine, kada je najkasnije i objektivno, bez obzira na ratne i lične okolnosti, mogla da traži internu zaštitu. U obrazloženju je dalje navedeno da je odredbama zakona koje regulišu radne odnose propisano vremensko ograničenje za ostvarivanje prava po osnovu rada zbog čega se o apelantkinjinom zahtjevu, kao neblagovremenom, nije moglo meritorno da odlučuje.
4. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-
Rev-07-000 164 od 11. januara 2008. godine, kojim je odbijena revizija izjavljena protiv Rješenja Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 370 od 29. maja 2006. godine, kojim je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj Rs: 36/02 od 25. januara 2006. godine, a kojim je apelantkinjina tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa odbačena kao neblagovremena.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantkinje i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena zbog formalnih razloga, s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01, tačka 20, i Odluka broj AP 683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, tačka 15). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić