Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-762/08 (R.P.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-762/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 762/08, rješavajući apelaciju R.P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.P. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-

06-000 700 od 18. januara 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. R.P. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Barića, koju zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 700 od 18. januara 2008. godine.

2. Osnovni sud u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Rješenjem broj Rs:38/01 od 4. januara 2005. godine odbacio kao neblagovremenu apelantkinjinu tužbu podnesenu protiv tužene DI „Borja“ a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), kom je tražila da se utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod tužene, te da se tužena obaveže da će je vratiti na posao, na njeno prijašnje radno mjesto u skladu sa njenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da će joj nadoknaditi materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade za period od polovine 1992. godine pa do povratka na posao sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Takođe, predmetnom presudom, zbog apsolutne nenadležnosti suda, odbačen je kao nedozvoljen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da će joj uplatiti doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od polovine 1992. godine pa do povratka na posao.

3. Osnovni sud je utvrdio da je među parničkim strankama nesporno da je apelantkinja bila u radnom odnosu kod tužene na neodređeno vrijeme sve do 1992. godine, kada je prestalo njeno radno angažovanje zbog ratnih okolnosti, da tužena nikada nije donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantkinji, kao ni da apelantkinja nije podnosila pismeni zahtjev tuženoj za vraćanje na posao. Sud je dalje naveo da je članom 83 stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/79, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji, ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Članom 80 pomenutog zakona je propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese, u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava, zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa. Sud je utvrdio da je apelantkinja saznala za povredu svojih prava iz radnog odnosa u trenutku prestanka njenog radnog angažovanja, odnosno polovinom 1992. godine, a tužbu je podnijela 22. maja 2001. godine, odnosno tek nakon 9 godina. Dalje je navedeno da su do 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto stanje direktne ratne opasnosti i ratnog stanja u Republici Srpskoj, postojali opravdani razlozi za apelantkinjino propuštanje da se obrati nadležnom organu, odnosno podnese tužbu sudu radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa, ali da su nakon tog datuma navedeni razlozi prestali da postoje, te je, shodno tome, zaključio da je u tom dijelu tužba neblagovremena. Dalje, sud je odbacio kao nedozvoljen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje zbog apsolutne nenadležnosti suda, jer se radi o sporu o kom se, u smislu odredbi Zakona o penziono-invalidskom osiguranju, odlučuje u upravnom postupku pred nadležnim organom uprave.

4. Apelantkinja je protiv Rješenja Osnovnog suda broj Rs:38/01 od 4. januara 2005. godine podnijela žalbu Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je Rješenjem broj Gž-158/05 od 28. novembra 2005. godine odbio apelantkinjinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, ocijenivši da je stanovište prvostepenog suda pravilno i zasnovano na zakonu. Okružni sud je, polazeći od činjenice da apelantkinja ne radi kod tužene od polovine 1992. godine, zaključio da je apelantkinja trebalo da traži internu zaštitu svojih prava iz radnog odnosa najkasnije u roku od 15 dana nakon ukidanja stanja direktne ratne opasnosti (19. juna 1996. godine), a zatim i sudsku zaštitu, da bi tužba bila blagovremena. Dalje, Okružni sud je zaključio da bi se drugačije stanovište u ovom pitanju protivilo opštem principu pravne sigurnosti, jer bi dozvoljavalo mogućnost pokretanja radnih sporova bez ikakvog vremenskog ograničenja, što bi bilo u suprotnosti sa strogo propisanim prekluzivnim rokovima za zaštitu prava iz radnog odnosa.

5. Protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-158/05 od 28. novembra 2005. godine apelantkinja je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 700 od 18. januara 2008. godine, zaključivši da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju.

6. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-

Rev-06-000 700 od 18. januara 2008. godine, kojim je potvrđeno Rješenje Okružnog suda broj Gž-158/05 od 28. novembra 2005. godine i Rješenje Osnovnog suda broj Rs:38/01 od 4. januara 2005. godine, a kojim je odbačena apelantkinjina tužba.

10. Dakle, nadležni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantkinje, već je tužba odbačena zbog formalnih razloga, s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o tom pitanju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala blagovremeno da podnese tužbu ili opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01, i Odluku broj AP 683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, tačka 15). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.

11. U vezi sa tužbenim zahtjevom koji se odnosi na uplatu doprinosa, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj prijašnjoj Odluci broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine usvojio stav da su redovni sudovi nadležni i obavezni da meritorno rasprave o tužbenom zahtjevu koji se tiče uplate doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje za zaposlenika tokom radnog odnosa. Slijedi da bi sudovi i u konkretnom slučaju bili stvarno nadležni i dužni da meritorno ispitaju apelantkinjin tužbeni zahtjev u pogledu uplate navedenih doprinosa iako su oni donijeli drugačije odluke i odbacili ovaj apelantkinjin tužbeni zahtjev zbog apsolutne nenadležnosti. Međutim, pošto se konkretni tužbeni zahtjev odnosi na uplatu doprinosa za period za koji apelantkinja tvrdi da joj je nezakonito bio prestao radni odnos, znači da je ovaj tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa akcesoran u odnosu na glavni tužbeni zahtjev da se utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod tužene i apelantkinja vrati na posao, a utvrđeno je da je tužbeni zahtjev u pogledu prestanka radnog odnosa nedozvoljen, pa slijedi da sudovi, i pored toga što su bili stvarno nadležni, nisu mogli meritorno da raspravljaju o ovom apelantkinjinom tužbenom zahtjevu, jer apelantkinja nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu, tj. nije blagovremeno podnijela tužbu.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-762/08 (R.P.) | Sudska praksa | Aktio