Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1959/08 (P. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1959/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-1959/08, rješavajući apelaciju Predraga Vesića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga Vesića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Rev-08-000 414 od 7. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-Ž-07-000 162 od 14. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci RS-1568/04 od 1. decembra 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Vesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, koga zastupa Stevo Ćulibrk, advokat iz Banje Luke, podnio je, 27. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 414 od 7. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-Ž-07-000 162 od 14. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1568/04 od 1. decembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-1568/04 od 1. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-Ž-07-000 162 od 14. decembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi Rješenje tuženog „Autoprevoz“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 4289/04 od 21. septembra 2004. godine, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao vozača autobusa, te da mu isplati naknadu plate za period od 21. septembra 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. septembra 2004. godine do isplate i da mu uplati sve doprinose u javne fondove Republike Srpske, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.480,00 KM sa zakonskom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate.
3. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 011-Ž-07-000 162 od 14. decembra 2007. godine izjavio reviziju, koja je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-
0-Rev-08-000 414 od 7. maja 2008. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu Zakon o parničnom postupku) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, dok je stavom 3. istog člana propisano da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je konstatovao da je apelant u tužbi vrijednost predmeta spora označio na iznos od 2.212,22 KM, a prvostepeni sud nije, prema ovlaštenju iz člana 321. stav 2. Zakona o parničnom postupku, provjeravao tačnost označene vrijednosti spora, pa je u predmetnoj parnici mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je apelant označio u tužbi. Kako je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev apelanta za zaštitu prava iz radnog odnosa, Vrhovni sud je našao da odlučivanje po reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, pa je reviziju odbacio kao nedopuštenu na osnovu člana 247. Zakona o parničnom postupku.
4. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da odluka Vrhovnog suda nije obrazložena u dijelu koji se odnosi na primjenu člana 237. stav
3. Zakona o parničnom postupku, te smatra da je Vrhovni sud trebao meritorno odlučivati o njegovoj reviziji koristeći se ovlaštenjem iz stava 3. člana 237. Zakona o parničnom postupku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Apelant je protiv Presude Okružnog suda broj 011-Ž-07-000 162 od 14. decembra 2007. godine izjavio reviziju, ali je ona Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 414 od 7. maja 2008. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Okružnog suda broj 011-Ž-07-000 162 od 14. decembra 2007. godine.
8. S obzirom na to da je apelantu 10. januara 2008. godine uručena Presuda Okružnog suda broj 011-Ž-07-000 162 od 14. decembra 2007. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 27. juna 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić