Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2048/08 (F. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2048/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 2048/08, rješavajući apelaciju Franje Vrbice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15, te člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Vrbice, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 475 od 24. aprila 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih shodno zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Franjo Vrbica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Vručice, Teslić, kog zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 475 od 24. aprila 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-71/01 od 26. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-851/05 od 6. decembra 2005. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos u preduzeću AD za inžinjering „Graditelj“ Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), da se tuženi obaveže da ga vrati na posao, te da mu naknadi izgubljenu dobit na ime neisplaćenih plata za period od 20. maja 1992. godine do 1. jula 2001. godine, pa do dana donošenja presude, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana dospijevanja svake dospjele neisplaćene plate, do konačne isplate, kao i da tuženi izmiri obaveze za penziono i invalidsko osiguranje uplatom doprinosa za navedeni period, sve ovo u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju prvostepenog rješenja od 26. septembra 2005. godine, potvrđenog drugostepenim rješenjem od 6. decembra 2005. godine, navodi se da je tužilac apelant tek 1. juna 2001. podnio tužbu protiv tuženog radi ostvarenja svojih prava iz radnog odnosa, te da, iako rješenje o prestanku radnog odnosa tuženi nije nikada uručeno apelantu, apelant nema opravdanih razloga zbog čega je propusti zakonske rokove za obraćanje nadležnim organima tuženog i nadležnom sudu, u smislu čl. 80 i 83 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelanta i tuženog.
3. Nezadovoljan odlukama prvostepenog i drugostepenog suda, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 475 od 24. aprila 2008. godine odbio reviziju kao neosnovanu, budući da se apelant nije, u zakonom propisanom roku, obratio za zaštitu prava iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja je navedeno da su nižestepene odluke pravilne i na zakonu zasnovane, uz isticanje da je prihvatljiv stav da bi apelantov zahtjev u pravilu bio osnovan do 19. juna 1996. godine, kao dana kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljenom u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. Shodno stavu Vrhovnog suda do tada, naime, može da se smatra da su postojali opravdani razlozi za apelantovo propuštanje da se obrati nadležnom organu za zaštitu svojih prava.
4. Apelant smatra da mu je osporavanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelant se žali na diskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.»
6. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je Rješenjem Osnovnog suda od 26. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda od 5. decembra 2005. godine, odbačena kao neblagovremena. Zatim je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zasnovane na zakonu.
8. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti prestanka apelantovog radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno da podnese tužbu ili da opravda nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluke Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP 683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće shodno zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić