Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2172/08 (M. i E. Ć.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2172/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2172/08, rješavajući apelaciju Muhameda i Emire Ćejvan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Ćejvana i Emire Ćejvan, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Uvl-07-000 037 od 14. maja 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed i Emira Ćejvan (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica) iz Banjaluke, koje zastupa Momir Mirjanić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 14. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Uvl-07-000 037 od 14. maja 2008. godine. Dopunom od 7. augusta 2008. godine apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će onemogućiti iseljenje apelantice i njene kćerke iz predmetnog stana do okončanja postupka po apelaciji.

2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica odsjek Banjaluka, broj 05-050-02-

02-3443/99 od 24. marta 2003. godine, potvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Radoja Domanovića 19/prizemlje u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i dozvoljeno je apelantici, supruzi apelanta, vraćanje u posjed predmetnog stana.

3. Grad Banjaluka, Gradska uprava, Odjeljenje za komunalne i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) je donijelo rješenje, broj 05-372-429/2004 od 2 decembra 2004. godine, kojim je usvojilo zahtjev Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fond) i naložilo apelantu da u roku od 15 dana, po konačnosti rješenja, iseli iz predmetnog stana i isti slobodan od lica i stvari preda Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, a bez prava na nužni smještaj.

4. Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), rješavajući po žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Odjeljenja, broj 05-372-429/2004 od 2. decembra 2004. godine, donijelo je rješenje, broj 01-372-258/04 od 7. aprila 2005. godine kojim je poništilo pobijano rješenje i spis vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi ko je korisnik predmetnog stana, odnosno provjeriti osnovanost žalbenih navoda da apelant nije korisnik tog stana već je to apelantica (njegova supruga) i kćerka.

5. Fond je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva, broj 01-372-258/04 od 7. aprila 2005. godine. Odlučujući u predmetnom upravnom sporu, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je presudu, broj U-421/05 od 25. oktobra 2006. godine kojom je uvažio tužbu, osporeni akt Ministarstva poništio i rješio tako da je žalbu apelanta izjavljenu na rješenje Odjeljenja, broj 05-372-429/2004 od 2. decembra 2004. godine odbio kao neosnovanu. U stavu dva izreke presude je navedeno da ova presuda u svemu zamjenjuje osporeni akt. U obrazloženju presude je navedeno, da je apelant postao vlasnik dvosobnog stana u ulici Majke Knežopoljke 10 u Banjaluci, a na osnovu ugovoru o otkupu, te da je uz zahtjev za otkup tog stana apelant priložio izjavu o zajedničkom domaćinstvu prema kojoj živi u zajedničkom domaćinstvu sa apelanticom (suprugom) koja je dala saglasnost za otkup stana. Dalje je navedeno, da su apelant i apelantica prijavili prebivalište u tom stanu što proizilazi i iz uvjerenjâ Ministarstva unutrašnjih poslova RS-Centra javne bezbjednosti Banjaluka, broj 10-05-207-45230 i 10-05/2-207-45231 od 4. novembra 2004. godine, te da apelant nije podnio dokaze da stan koji je otkupio ne odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju u smislu odredbi člana 13. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», broj 14/84, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik RS», broj 19/93, 22/93 i 31/99, u daljnjem tekstu ZSO). Sud je na kraju zaključio, da su ispunjeni uslovi iz člana 31. stav 5. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) za rješavanje predmetne upravne stvari u sporu pune jurisdikcije, jer su ostvareni razlozi iz člana 10. tačka 4. navedenog zakona za uvažavanje tužbe i poništavanje osporenog akta, pa je odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Protiv presude Okružnog suda, broj U-421/05 od 25. oktobra 2006. godine apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu u kojem je naveo da je stan u ulici Majke Knežopoljke 10 u Banjaluci dodjeljen pod posebnim uslovima, kao istaknutom umjetniku i zaslužnom kulturnom radniku. Apelant dalje navodi, da je predmetni stan stečen zamjenom sa N.B. za stan u ulici Mehmeda Delića broj 4, koji mu je početkom 70-tih godina, a prije stupanja na snagu ZSO, dodjeljen na ime naknade za eksproprisane nekretnine njegovog oca u tadašnjoj ulici Ive Lole Ribara, da se radi o vidu pravične naknade pri čemu stan nije prenesen u vlasništvo već je dodjeljen na korištenje. Apelant je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se tužba odbije, ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Podneskom od 9. jula 2007. godine apelat je obavijestio sud da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjaluci, broj 071-0-P-07-000 369 od 29. juna 2007. godine, razveden brak između njega i apelantice.

7. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Uvl-07-000 037 od 14. maja 2008. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj U-

421/05 od 25. oktobra 2006. godine. U obrazloženju presude je navedeno, da su odlučne činjenice za pravilnu primjenu odredbe člana 13. ZSO utvrđene na osnovu izjave apelanta da je njegova supruga (apelantica) član njegovog porodičnog domaćinstva, saglasnosti apelantice za otkup stana kao i njihovim prijavama na adresi stana u ulici Majke Knežopoljke, te da apelant u toku postupka i u žalbi nije isticao da stan koji je stekao u svojinu ne odgovara njegovim stambenim potrebama i stambenim potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva. Dalje se navodi, da priložena presuda o razvodu braka između apelanta i apelantice ne može predstavljati razlog za odbijanje zahtjeva Fonda za iseljenje apelanta iz predmetnog stana, jer sud rješava spor po pravilu na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio, da je nižestepeni sud pravilno zaključio da su ispunjeni uslovi za primjenu člana 13. ZSO jer iz činjenica utvrđenih u upravnom postupku nesumnjivo proizilazi da je apelant stekao u svojinu stan, a da je istovremeno bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je u smislu navedene zakonske odredbe bio dužan predati davaocu stana na korištenje. Konačno Vrhovi sud je zaključio da u u konkretnom slučaju nisu ispunjeni razlozi iz člana 35. ZUS-a iz kojih se može dozvoliti vanredno preispitivanje presude te je zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.

8. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz čl. 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju .

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

10. Ustavni sud zapaža da apelanti apelacijom izričito osporavaju presudu Vrhovnog suda, broj 118-0-Uvl-07-000 037 od 14. maja 2008. godine, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj U-421/05 od 25. oktobra 2006. godine.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku donošenja osporene odluke odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku odbijen zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj U-421/05 od 25. oktobra 2006. godine koja je pravosnažna i kojom se odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da postupak po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri vanredno preispitivanje pravomoćne presude Okružnog suda. Dakle Vrhovni sud se osporenoj presudi bavio pitanjem da li su ostvareni razlozi iz člana 35. ZUS-a iz kojih se može dozvoliti vanredno preispitivanje presude te zaključio da u konkretnom slučaju ti razlozi ne postoje. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje u postupku u kojem se isključivo odlučivalo o tome da li će se odobriti vanredno preispitivanje presude ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Budući da se u apelaciji navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud konstatira da je o ovim pravima odlučeno presudom Okružnog suda, broj U-421/05 od 25. oktobra 2006. godine, a koje rješenje predstavlja odluku o meritumu apelantovog zahtjeva. Stoga je nesporno je da odlukama koje su predmet ove apelacije nije odlučivalo o apelantovom pravu na dom, privatni i porodični život niti o njegovim imovinskim pravima, te slijedi da su apelantovi navodi o povredi ovih prava također ratione materiaeinkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

15. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 5. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelanticinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2172/08 (M. i E. Ć.) | Sudska praksa | Aktio