Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2218/06 (L. Ć.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2218/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2218/06, rješavajući apelaciju Lejle Ćupine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lejle Ćupine, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-960/05 od 25. maja 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž.228/05 od 21. aprila 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj R-145/00-I od 30. decembra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Lejla Ćupina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnijela je 19. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-960/05 od 25. maja 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž.228/05 od 21. aprila 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj R-145/00-I od 30. decembra 2004. godine.

2. Odlučujući u vanparničnom postupku po prijedlogu apelantice protiv protivnika predlagatelja Jadranke Bajgorić. i «Elektroprivreda» HZ-HB d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: protivnici predlagatelja), radi određenja nosioca stanarskog prava, Općinski sud je donio rješenje, broj R.145/00-I od 21. maja 2004. godine kojim je apelantica određena za nositelja stanarskog prava na stanu u Mostaru, u ulici Kralja Tomislava broj 75, ukupne površine 58 m², dok su obavezani protivnici predlagatelja da apelantici naknade troškove postupka u iznosu od 933 KM. Odlučujući o žalbi drugog protivpredlagača Kantonalni sud je donio rješenje, broj Gž.800/04 od 29. novembra 2004. godine, kojim je rješenje Općinskog suda, broj R.145/00-I od 21. maja 2004. godine ukinuo u cjelosti i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

3. U ponovnom postupku Općinski sud je donio rješenje, broj R-145/00-I od 30. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž.228/05 od 21. aprila 2005. godine, kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari, ukinuo je sve provedene radnje u postupku i odbacio prijedlog apelantice kojim je tražila da se odredi za nositelja stanarskog prava na stanu u Mostaru, ulica Kralja Tomislava broj 75. Istim rješenjem obavezana je apelantica da drugom protivpredlagaču naknadi troškove postupka u iznosu od 709,50 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je u prvostepenom postupku utvrđeno da protivnik predlagatelja Jadranka Bajgorić nije prema odredbi člana 6. Zakona o stambenim odnosima imala status člana porodičnog domaćinstva ranije nositeljice stanarskog prava, i da se u u konkretnom slučaju ne radi o situaciji propisanoj članom 22. stav 2. Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98, 28/98, 12/99 i 19/99). Navedenim članom je propisano da će, samo u slučajevima kada se članovi porodičnog domaćinstva koji su nastavili koristiti stan nakon smrti nosioca stanarskog prava ne sporazumiju između sebe u roku od 3 mjeseca o određivanju lica za nosioca stanarskog prava, nadležni Općinski sud u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva odrediti nosioca stanarskog prava. Dalje se navodi, da se u konkretnom slučaju radi o situaciji iz člana 28. Zakona o stambenim odnosima, kojim je propisano da osoba koja namjerava trajno i nesmetano nastaviti sa korištenjem stana treba da pribavi od davatelja stana na korištenje akt na osnovu kojeg će zaključiti ugovor o korištenju stana, a u slučaju odbijanja član porodičnog domaćinstva ovlaštena je da u određenom roku podnese zahtjev stambenom organu koji donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, što je situacija u kojoj se našla apelantica, a u kojem postupku će nadležni stambeni organ u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku prethodno utvrđivati i činjenicu da li je apelantica u trenutku smrti ranijeg nosioca stanarskog prava imala status člana njenog porodičnog domaćinstva. Sud je na kraju zaključio, da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji iz člana 22. stav 2. Zakona o stambenim odnosima te da je za odlučivanje po apelanticinom zahtjevu nadležan organ uprave, i primjenom odredbe člana 16. Zakona o parničnom postupku oglasio se apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

4. Nezadovoljna drugostepenim rješenjem, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj Rev-960/05 od 25. maja 2006. godine odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja se navodi, da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo-odredbe člana 10, člana 22. stav 2 i člana 28. Zakona o stambenim odnosima, kada su utvrdili da za odlučivanje o prijedlogu apelantice nije nadležan sud već organ uprave tj. stambeni organ, i da Vrhovni sud prihvata razloge koje su naveli nižestepeni sudovi.

5. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelantica je u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima imala mogućnost da se obrati vlasniku stana (davalac stana na korištenje) i pribavi akt na osnovu kojeg će zaključiti ugovor o korištenju stana a ukoliko davalac stana na korištenje neće da u roku od 30 dana sa apelanticom zaključi ugovor o korištenju stana apelantica je mogla shodno članu

28. Zakona o stambenim odnosima da pokrene postupak pred nadležnim stambenim organom i izdejstvuje donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Umjesto toga, apelantica je pred nadležnim sudovima pokrenula vanparnični postupak utvrđivanja nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u kojem su se sudovi oglasili apsolutno nenadležnim. Dakle, propust apelantice da pokrene postupak određivanja nosioca stanarskog prava pred nadležnim organima uprave imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer nadležni sudovi u vanparničnom postupku nisu postupali po prijedlogu apelantice već su isti odbacili iz formalnih razloga, dok je Vrhovni sud odbio reviziju apelantice kao neosnovanu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2218/06 (L. Ć.) | Sudska praksa | Aktio