Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2276/07 (Burović» d.o.o. Ilidža i I. B.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2276/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2276/07, rješavajući apelaciju «Burović» d.o.o Ilidža i Ismeta Burovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Burović» d.o.o Ilidža i Ismeta Burovića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pvl-18/05 od 29. maja 2007. godine, Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj 101/2003 od 13. februara 2003. godine, i Komisije za porezne prekršaje Kantonalni ured Sarajevo, broj P-III-256/02 od 24. decembra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Burović» d.o.o. Ilidža i Ismet Burović (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 8. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Pvl-

18/05 od 29. maja 2007. godine, Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno vijeće), broj 101/2003 od 13. februara 2003. godine, Komisije za porezne prekršaje Kantonalni ured Sarajevo (u daljnjem tekstu: Komisija za prekršaje), broj P-III-256/02 od 24. decembra 2002. godine.

2. Komisija za prekršaje donijela je rješenje, broj P-III-256/02 od 8. aprila 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog vijeća, broj 905/2002 od 26. juna 2002. godine, kojim je apelante oglasila krivim zbog počinjenog prekršaja iz člana 52. st. 1. i 2., tač. 2. i 3. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/95, 25/97, 13/00, 36/00, 54/00 i 22/01), učinjenih na mjestu i na način bliže opisan u izreci rješenja, te im je izrekla novčanu kaznu u ukupnom iznosu od 2.500,00 KM za pravno lice i u iznosu od 250,00 KM za odgovorno lice. Pored novčane kazne, okrivljenima je shodno odredbama čl. 37. i 38. Zakona o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi, izrečena i zaštitna mjera oduzimanja robe po popisnoj listi od 12. marta 2002. godine, u vrijednosti od 5.676,00 KM, te im je naloženo plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od po 30,00 KM.

3. Apelanti su protiv rješenja Federalnog vijeća, broj 905/2002 od 26. juna 2002. godine, podnijeli zahtjev za ponavljanje postupka.

4. Rješavajući po zahtjevu apelanata za ponavljanje postupka, Komisija za prekršaje donijela je rješenje, broj P-III-256/02 od 24. decembra 2002. godine, kojim je njihov zahtjev odbacila kao neosnovan, jer nisu ispunjeni uslovi propisani članom 149. Zakona o prekršajima kojima se povrjeđuju federalni propisi (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), a kojim je, između ostalog, propisano da će se ponavljanje postupka dozvoliti ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji bi sami po sebi ili u vezi sa ranijim dokazima doveli do drukčijeg rješenja da su bili poznati u ranijem postupku, a kako to okrivljeni nisu učinili, njihov zahtjev je neosnovan.

5. Apelanti su protiv rješenja Komisije za prekršaje, broj P-III-256/02 od 24. decembra 2002. godine, izjavili žalbu, ali je Federalno vijeće donijelo rješenje, broj 101/2003 od 13. febraura 2003. godine, kojim je odbilo njihovu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje.

6. Protiv rješenja Federalnog vijeća, broj 101/2003 od 13. februara 2003. godine, apelanti su podnijeli podnesak, koji je Vrhovni sud cijenio kao zahtjev za sudsku zaštitu, te donio rješenje, broj Pvl-18/05 od 29. maja 2007. godine, kojim je zahtjev za sudsku zaštitu odbacio kao nedopušten. Vrhovni sud je obrazložio da je prema odredbama člana 152. Zakona o prekršajima, propisano da je zahtjev za sudsku zaštitu dopušten samo protiv rješenja o prekršaju koje je donijelo Federalno vijeće za prekršaje, a kako se u konkretnom slučaju radi o rješenju Federalnog vijeća kojim je odlučeno o žalbi apelanata protiv rješenja o odbijanju zahtjeva za ponavljanje prekršajnog postupka, dakle o odluci o vanrednom pravnom lijeku, time je isključena mogućnost podnošenja novog vanrednog pravnog lijeka, tj. zahtjeva za sudsku zaštitu. Također, Vrhovni sud je naveo da su apelanti imali zakonsku mogućnost podnošenja zahtjeva za sudsku zaštitu protiv rješenja Federalnog vijeća, broj 905/2002 od 26. juna 2006. godine, kojim je meritorno odlučeno o predmetnom prekršaju, a time i mogućnost pristupa sudu u smislu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a koju mogućnost nisu koristili.

7. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da «

Ustavni sud treba razmatrati meritum u ovom predmetu, iako se radi o postupku kojim se želi ishoditi ponavljanje prekršajnog postupka».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

9. Obzirom da apelanti osporavaju rješenje Vrhovnog suda, broj Pvl-18/05 od 29. maja 2007. godine, Federalnog vijeća, broj 101/2003 od 13. februara 2003. godine, i Komisije za prekršaje, broj P-III-256/02 od 24. decembra 2002. godine koja su donesena povodom njihovog zahtjeva za ponavljanje prekršajnog postupka, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine). Iz navedenog proizilazi da se u predmetnom postupku, pokrenutom po prijedlogu apelanata za ponavljanje prekršajnog postupka okončanog rješenjem Federalnog vijeća, broj 905/2002 od 26. juna 2002. godine, nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za ponavljanje postupka. O građanskim pravima i obavezama apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odlučivano je u prekršajnom postupku koji je okončan rješenjem Federalnog vijeća, broj 905/2002 od 26. juna 2002. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Takođe, apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da je Ustavni sud već zaključio da se postupak povodom prijedloga za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije ticao imovinskih prava apelanata, o kojim je pravomoćno odlučeno rješenjem Komisija za prekršaje, broj P-III-256/02 od 8. aprila 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog vijeća, broj 905/2002 od 26. juna 2002. godine. Stoga proizilazi da se i navodi u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju takođe odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine..

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2276/07 (Burović» d.o.o. Ilidža i I. B.) | Sudska praksa | Aktio