Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2335/07 (M. S., Š. E. i A. Š.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2335/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2335/07, rješavajući apelaciju Mustafe Sadžaka, Šemsudina Elezovića i Ahmeta Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Sadžaka, Šemsudina Elezovića i Ahmeta Šabića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-

000204 od 11. maja 2007. godine i od 21. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Sadžak, Šemsudin Elezović i Ahmet Šabić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Maida Grizović, advokatica iz Zenice, podnijeli su 15. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000204 od 11. maja 2007. godine i rješenja Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000204 od 21. decembra 2006. godine.

2. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, rješavajući po tužbi apelanata i A.S. i S.K. protiv Fedracije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi), radi vraćanja na posao i isplate, donio presudu, broj P-1359/03 od 15. novembra 2004. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata i drugih tužitelja kao neosnovan. Općinski sud je obrazložio da prema odredbama člana 103. Zakonu o radu propisano da uposlenik koji smatra da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu sudu u roku od godine dana od dana kada je to pravo povrijeđeno, odnosno od kada je saznao za povredu prava. Nadalje, Općinski sud je naveo da su apelanti za povredu svojih prava saznali donošenjem Odluke o rasformiranju opštinskih štabova teritorijalne odbrane, koja je donesena 18. decembra 1993. godine, i kojom je istovremeno regulisan status apelanata. Budući da su se apelanti tuženom, kao poslodavcu, obraćali sa prigovorom tek 14. jula 1997. godine, a nakon toga, 25. augusta 1997. godine podnijeli su tužbu nadležnom sudu, Općinski sud je zaključio da je njihova tužba neblagovremena, jer je podnesena nakon isteka rokova propisanih članom 103. Zakona o radu.

3. Rješavajući po žalbi apelanata protiv presude Općinskog suda, broj P-1359/03 od 15. novembra 2004. godine, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), donio je rješenje, broj Gž-32/05 od 18. novembra 2005. godine, kojim je ukinuo ožalbenu presudu i odbacio tužbu apelanata kao neblagovremenu. Kantonalni sud je naveo da, obzirom da je tužba apelanata neblagovremeno podnesena, prvostepeni sud je o istoj trebao donijeti rješenje o odbacivanju umjesto presude kojom je odbio njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Apelanti su putem punomoćnika protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-32/05 od 18. novembra 2005. godine, izjavili reviziju Vrhovnom sudu.

5. Vrhovni sud je donio rješenje, broj 070-0-Rev-06-000204 od 21. decembra 2006. godine, kojim je odbio reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je obrazložio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužba apelanata podnesena neblagovremeno, te da u konkretnom slučaju nema povrede pravila postupka, niti povrede materijalnog prava, od strane drugostepenog suda.

6. Osim toga, Vrhovni sud je donio rješenje, broj 070-0-Rev-06-000204 od 11. maja 2007. godine, kojim je ispravio rješenje ovog suda, broj 070-0-Rev-06-000204 od 21. decembra 2006. godine. Vrhovni sud je obrazložio da je pri izradi pismenog otpravka rješenje učinjeno nekoliko grešaka, na način da je pogrešno napisano prezime jednog od tužitelja, izostavljeno da se označe punomoćnici stranaka, te umjesto da se riječ revizija navodi u množini, ista je navede u jednini. Također, Vrhovni sud je naveo da se iz sadržine i obrazloženja odluke vidi da su razmatrane obje revizije, odnosno da je odlučivano u odnosu na sve tužitelje, te da se radi o očiglednoj omašci pri izradi otpravka rješenja.

7. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelanti navode da je postupak pred Vrhovnim sudom proveden nezakonito, jer smatraju da Vrhovni sud, prije svega, u rješenju, broj 070-0-Rev-06-000204 od 21. decembra 2006. godine, nije odlučivao o reviziji koju je podnio njihov punomoćnik, nego samo o reviziji koju je podnio punomoćnik A.S. i S.K. Osim toga, navode da Vrhovni sud u rješenju o ispravci, broj 070-0-Rev-06-000204 od 11. maja 2007. godine, nije naveo da je ispravka vršena po njihovom prijedlogu, već po prijedlogu punomoćnika A.S. i S.K.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

9. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju osporavaju način na koji je Vrhovni sud proveo postupak po njihovoj reviziji, odnosno prijedlogu za ispravku odluke o reviziji. Ustavni sud, također, zapaža da je navedenim rješenjima odbijena revizija apelanata i potvrđeno rješenje Kantonalnog suda, broj Gž-32/05 od 18. novembra 2005. godine, a kojim je odbačena njihova tužba. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da su apelanti propustili blagovremeno podnijeti prigovor poslodavcu u vezi sa kršenjem njihovih prava iz radnog odnosa, kao i podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od godine dana od učinjene povrede, odnosno dana saznanja za povredu, kako je to propisanom članom 103. Zakona o radu, koji je u relevantno vrijeme bio na snazi.

10. Ustavni sud napominje da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da, u konkretnom slučaju, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata, već je njihova tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da su se apelanti obraćali poslodavcu i podnijeli tužbu nadležnom sudu nakon isteka zakonom propisanom roku. U skladu sa dosadašnjom praksom, Ustavni sud ukazuje da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine).

12. Međutim, u konkretnom slučaju, apelanti su svojim propustima da iskoriste pravo na traženje zaštite kod poslodavca i kod nadležnog suda u zakonom propisanom, prekluzivnom roku, doveli do nemogućnosti suda da meritorno raspravlja o njihovom tužbenom zahtjevu. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti nisu efektivno iscrpili sve raspoložive pravne lijekove, već su samo formalno, van roka podnijeli tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2335/07 (M. S., Š. E. i A. Š.) | Sudska praksa | Aktio