Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2357/07 (M. J.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2357/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 2357/07, rješavajući apelaciju Milorada Jeremića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Jeremića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Uvp-06-000 080 od 8. juna 2007. godine i zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-1233/00 od 19. septembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Jeremić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokatica iz Banje Luke, podnio je 12. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Uvp-06-000 080 od 8. juna 2007. godine. Apelant je 12. oktobra 2007. godine dopunio apelaciju te kao osporenu odluku naveo i zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-02-02-1233/00 od 19. septembra 2007. godine te je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti provođenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja Odsjeka, 05-050-02-02-1233/00 od 2. aprila 2007. godine, a kojim je zakazano njegovo iseljenje iz stana u ulici Đure Đakovića 16 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) za 30. oktobar 2007. godine
2. Rješavajući po zahtjevu A.K. za vraćanje u posjed predmetnog stana, Odsjek je donio zaključak, broj 05-050-02-02-1233/2000 od 8. decembra 2003. godine, kojim je odbacio zahtjev A.K. jer je isti podnesen od strane neovlaštene osobe. U obrazloženju je navedeno da je, na temelju grafičko-grafološkog vještačenja utvrđeno da predmetni zahtjev za povrat nije podnesen niti potpisan od strane A.K.
3. A.K. je protiv zaključka Odsjeka, broj 05-050-02-02-1233/2000 od 8. decembra 2003. godine, izjavio žalbu, ali je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo rješenje, broj 05-050-01-780/04 od 19. jula 2004. godine, kojim je odbilo njegovu žalbu kao neosnovanu.
4. Rješavajući po tužbi u upravnom sporu koji je pokrenuo A.K. protiv rješenja Ministarstva, broj 05-050-02-02-1233/2000 od 8. decembra 2003. godine, Vrhovni sud donio je presudu, broj U-
925/04 od 7. juna 2006. godine, kojom je tužbu uvažio, osporeni akt poništio i odlučio tako da je žalbu A.K. uvažio i zaključak Odsjeka, broj 05-050-02-02-1233/2000 od 8. decembra 2003. godine, poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Vrhovni sud je između ostalog obrazložio da je pitanje urednosti zahtjeva u pogledu potpisa i ovlaštenja za zastupanje procesna pitanja o kojim je upravni organ dužan da vodi računa po službenoj dužnosti , pa u situaciji kada organ propusti da naloži otklanjanje ovog nedostataka, a stranka sama taj nedostatakne otkloni, zahtjev se smatra blsgovremenim i izjavljenim od ovlaštenog lica. Stoga je Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni organ nije mogao odbaciti predmetni zahtjev, niti je drugostepeni organ mogao odbiti žalbu izjavljenu protiv prvostepene odluke. Vrhovni sud je naložio prvostepenom organu da u ponovnom postupku provede usmenu raspravu i donese meritornu odluku po zahtjevu A.K.
5. Rješavajući u ponovnom postupku, Odsjek je donio rješenje, broj 05-0505-02-02-1233/00 od 2. aprila 2007. godine, kojim je naloženo apelantu da napusti predmetni stan u roku od petnaest dana od dana prijema rješenja.
6. Apelant je kao zainteresovana strana u postupku, 17. jula 2007. godine, protiv presude Vrhovnog suda, broj U-925/04 od 7. juna 2006. godine, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude.
7. Odlučujući po zahtjevu aplanta, Vrhovni sud je donio presudu, broj 118-0-Uvp-06-000 080 od 8. juna 2007. godine, kojom je odbio njegov zahtjev kao neosnovan, navodeći da je u osporenoj presudi pravilno ukazano na nepravilnosti odbacivanja zahtjeva A.K. za vraćanje stana u posjed te je zaključio da u konkretnom slučaju nema osnova iz člana 20. Zakona o upravnim sporovima za uvažavanje apelantovog zahtjeva.
8. Postupajući po zahtjevu A.K. za izvršenje rješenja Odsjeka, broj 05-0505-02-02-1233/00 od 2. aprila 2007. godine, ovaj organ je donio zaključak o dozvoli izvršenja predmetnog rješenja, broj 05-0505-02-02-1233/00 od 19. septembra 2007. godine, a kojim se dozvoljava administrativno izvršenje iseljenjem i predajom u posjed stana tražiocu izvršenja, a koje je zakazano za 30. oktobar 2007. godine.
9. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je pogrešan zaključak nadležnih sudova u osporenim presudama da je zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnesen od strane ovlaštene osobe i blagovremeno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
11. Ustavni sud zapaža da, iako je apelant u svom prvobitnom obraćanju Ustavnom sudu kao osporenu odluku decidno označio presudu Vrhovnog suda donesenu po zahtjevu za vanredno preispitivanje, nakon dopune apelacije od 12. oktobra 2007. godine, proizilazi da apelant apelacijom osporava i zaključkak o dozvoli izvršenja, broj 05-0505-02-02-1233/00 od 19. septembra 2007. godine.
12. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud konstatuje da apelant osporava zaključak o dozvoli izvršenja, koji je donesen u upravnom postupku, a kojim je utvrđeno da je rješenje Odsjeka, broj 05-0505-02-02-1233/00 od 2. aprila 2007. godine, postalo izvršno, te je određen način i datum izvršenja navedenog rješenja. S tim u vezi Ustavni sud će kao prvo utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenjljivim.
13. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» procedure donošenja zaključka o dozvoli izvršenja, bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se u proceduri koja se odnosila na donošenje osporenog zaključka o dozvoli izvršenja nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav, Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom donošenja zaključka o dozvoli izvršenja rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se da li je rješenje čije se izvršenje traži postalo izvršno, te se određuje način i vrijeme izvršenja. U takvom postupku se ne utvrđuju građanska prava i obaveze, već se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču izvršenja rješenja, te stoga, ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Naime, o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odlučivano je u postupku u kojem je doneseno rješenje Odsjeka, broj 05-0505-02-02-1233/00 od 2. aprila 2007. godine, koje je postalo izvršno. Stoga, Ustavni sud konstatuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjljiv u konkretnom slučaju, te da je apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Vezano za osporenu odluku Vrhovnog suda, broj 118-0-Uvp-06-000 080 od 8. juna 2007. godine donesenu u postupku za vanredno preispitivanje sudske odluke, Ustavni sud konstatira da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost odlučivanja po apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke te da je Vrhovni sud taj apelantov zahtjev odbio kao neosnovan nalazeći da u konkretnom slučaju nema osnova iz člana 20. Zakona o upravnim sporovima za uvažavanje apelantovog zahtjeva. Stoga Ustavni sud zaključuje da se u postupku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u tom postupku utvrđeno da je predmetni zahtjev neosnovan pa su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i član 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Također, Ustavni sud zaključuje da se osporenim zaključkom o dozvoli izvršenja i presudom donesenom u postupku vanrednog preispitivanja nije odlučivalo o apelanovim imovinskim pravima. Naime, o apelantovom pravu na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, je odlučeno rješenjem Odsjeka, broj 05-0505-02-02-1233/00 od 2. aprila 2007. godine, koje nije predmet ove apelacije. Dakle osporenim odlukama se isključivo odlučivalo o tome da li su ispunjeni procesni uslovi za izvršenje rješenja Odsjeka, broj 05-0505-02-02-1233/00 od 2. aprila 2007. godine, odnosno o ispunjavanju uvjeta za vanredno preispitivanje sudske odluke Stoga, iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija i u odnosu na član II/3.k) ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić