Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2519/08 (S. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2519/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2519/08, rješavajući apelaciju Spomenke Milošević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spomenke Milošević, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-
08-000 462 od 15. maja 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Spomenka Milošević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Marinko Brkić, advokat iz Banje Luke, podnijela je, 13. avgusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 462 od 15. maja 2008. godine.
2. Prema stanju spisa, apelantica je kao diplomirani pravnik, 19. novembra 2001. godine, zasnovala radni odnos na određeno vrijeme kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) na radnom mjestu samostalnog stručnog saradnika za upravne poslove u odsjeku u Banjoj Luci, koji je u više navrata u kontiuitetu produžavan sve do 31. decembra 2003. godine, sa kojim danom joj je rješenjem Ministarstva broj 01-1489/03 od 9. decembra 2003. godine utvrđen prestanak radnog odnosa. Apelantica je izjavila prigovor protiv tog rješenja, povodom kojeg je tuženi donio rješenje broj 01-834704 od 11. maja 2004. godine, kojim je apelantici priznato pravo na otpremninu u određenom iznosu i pravo na otkazni rok od mjesec dana uz naknadu plate na ime otkaznog roka. U međuvremenu, odnosno 24. januara 2004. godine, apelantica je položila stručni ispit za rad u organima uprave u Republici Srpskoj.
3. Apelantica je, 2. aprila 2004. godine, podnijela tužbu protiv Republike Srpske-
Ministarstva (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanja na posao, te naknade štete zbog neisplaćenih plata.
4. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-
456/04 od 11. juna 2007. godine, djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev tako što su preinačena rješenja tužene broj 01-1489/03 od 9. decembra 2003. godine i broj 01-834704 od 11. maja 2004. godine u pogledu dana prestanaka radnog odnosa, tako da je apelantici radni odnos prestao sa 31. januarom 2004. godine. U preostalom dijelu odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se navedena rješenja ponište kao nezakonita, te da se tuženoj naloži da je vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i stečenom znanju, kao i da se tužena obaveže da joj za vremenski period od 1. januara 2004. godine do 31. marta 2006. godine isplati neisplaćene plate i razlike plata u iznosu od 14.906,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je konstatovao da je kod tuženog došlo do smanjenja obima poslova i smanjenja potrebe za izvršiocima tih poslova, te da nije bilo mogućnosti da se apelantica rasporedi na drugo odgovarajuće radno mjesto unutar tužene. Nadalje, sud je utvrdio da tužena nije preduzela sve radnje propisane Zakonom o adminstrativnoj službi u upravi Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o administrativnoj službi) koje je trebala da preduzme prije nego što je utvrdila prestanak radnog odnosa apelantici, odnosno da dostavi ponudu viška zaposlenih ostalim organima državne uprave, ali da taj propust tužene nije od značaja jer apelantica za sve vrijeme rada kod tužene nije položila stručni ispit za rad u organima uprave, te zbog toga nije mogla biti raspoređena na drugo radno mjesto u drugom organu uprave. Iz tog razloga, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelantice samo djelimično utoliko što je rješenje o prestanku radnog odnosa preinačio tako da je apelantici radni odnos prestao istekom otkaznog roka, odnosno 31. januara 2004. godine. U preostalom dijelu, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelantice jer je zaključio da ista ne ispunjava uslove iz člana 51. stav 2. u vezi sa članom 32. stav 1. Zakona o administrativnoj službi, te s obzirom da je utvrdio kako je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, te da je apelantica primila naknadu plate iz otkaznog roka, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan zahtjev za vraćanje na rad i naknadu štete zbog neisplaćenih plata, jer su ti zahtjevi uslovljeni prvim tužbenim zahtjevom.
6. Protiv Presude Osnovnog suda broj RS-456/04 od 11. juna 2007. godine apelantica je podnijela žalbu Okružnom sudu. Povodom apelantičine žalbe, a po službenoj dužnosti, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Ž-08-000 462 od 15. maja 2008. godine, ukinuo osporenu presudu i tužbu odbacio kao neblagovremenu.
7. Okružni sud je utvrdio da je apelantica imala svojstvo državnog službenika te da se iz tog razloga u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o adminstrativnoj službi, čijim članom 88. je propisano da se radi ostvarivanja svojih prava državni službenici pismeno obraćaju starješini organa državne uprave, te da se prigovor podnosi starješini organa državne uprave u roku od 8 dana od dana uručenja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, te da ako starješina organa u utvrđenom roku ne odluči o podnesenom prigovoru ili ako državni službenik nije zadovoljan odlukom povodom podnesenog prigovora, državni službenik se može obratiti nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana njenog dostavljanja. Okružni sud je konstatovao da je apelantica rješenje o prestanku radnog odnosa primila 15. decembra 2003. godine, da je u zakonskom roku od 8 dana uložila prigovor, da tužena o prigovoru nije odlučila u roku od 30 dana od dana prijema prigovora, već tek 11. maja 2004. godine, a da apelantica u narednom roku nakon isteka roka od 30 dana kada je tužena trebala odlučiti o prigovoru nije podnijela tužbu sudu, već da je tužbu podnijela 2. aprila 2004. godine, odnosno protekom roka predviđenim članom 88. Zakona o administrativnoj službi, uslijed čega je sud odlučio kao u dispozitivu rješenja.
8. Apelantica je u apelaciji navela da nije izjavila reviziju protiv Rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 462 od 15. maja 2008. godine, jer taj pravni lijek nije dopušten u slučaju kada se osporava utvrđeno činjenično stanje.
9. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, iz razloga što je Okružni sud izveo pogrešan zaljučak da je imala svojstvo državnog službenika, čime je pogrešno primjenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o blagovremenosti njene tužbe jer je umjesto odredbi Zakona o radu primjenio Zakon o administrativnoj službi.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Članom 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, dok je stavom 2. istog člana propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi 10.000 KM. Takođe, članom 254. stav 1. ZPP-a, predviđeno je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen, dok je stavom 4. istog člana predviđeno da će se u postupku povodom revizije protiv rješenja shodno primjenivati odredbe ZPP-a o reviziji protiv presude.
13. Apelantica navodi da nije izjavila reviziju protiv rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-
08-000 462 od 15. maja 2008. godine, jer taj pravni lijek nije dopušten u slučaju kada se osporava utvrđeno činjenično stanje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali da je Okružni sud prilikom odlučivanja o blagovremenosti njene tužbe pogrešno primjenio materijalno pravo. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da se prema članu 240. stav 2. ZPP-a, revizija može izjaviti zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom sporu ispunjen i imovinski cenzus za izjavljivanje revizije, s obzirom da vrijednost pobijanog dijela pravnosnažnog rješenja iznosi 14.906,00 KM. Dakle, Ustavni sud zaključuje da je apelantica protiv rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 462 od 15. maja 2008. godine, mogla, shodno čl. 237, 240. stav 2. i 254. ZPP-a, izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, a što nije učinila. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić