Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2782/08 (Coca-Cola Beverages B-H d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2782/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 2782/08, rješavajući apelaciju Coca-
Cola Beverages B-H d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Coca-Cola Beverages B-
H d.o.o. Sarajevo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-UVP-07-000 175 od 9. jula 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-U-06-000594 od 20. jula 2007. godine, rješenja Ministarstva finansija, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi, broj 06/1.01/0104/II-450-1334/05 od 24. maja 2006. godine, i djelimičnog rješenja Sektora za istrage i kontrolu velikih poreskih obveznika, Odjeljenja za kontrolu velikih poreskih obeznika, broj 06/2.01/0303/490-5.75/05 od 28. novembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Coca-Cola Beverages B-H d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je kad apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-UVP-07-000 175 od 9. jula 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-06-000594 od 20. jula 2007. godine, rješenja Ministarstva finansija, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor), broj 06/1.01/0104/II-450-1334/05 od 24. maja 2006. godine, i djelimičnog rješenja Sektora za istrage i kontrolu velikih poreskih obveznika, Odjeljenja za kontrolu velikih poreskih obeznika (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 06/2.01/0303/490-5.75/05 od 28. novembra 2005. godine. Apelant je u svojoj apelaciji tražio donošenje privremene mjere kojom će mu Ustavni sud «pružiti zaštitu, kako ne bi dva puta platio iste akcize i kaznene kamate».
2. Rješenjem Odjeljenja, broj 06/2.01/0303/490-5.75/05 od 28. novembra 2005. godine, naloženo je apelantu da, radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju koje se odnosi na obračun, prijavu i neplaćanje obaveze, izvrši uplatu akciza i poreza na promet, poreza po odbitku, porez na imovinu, posebnu republičku taksu i ostale poreze shodno članu 4. zakona o Poreskoj upravi, osim poreza na dobit, bliže navedeno u izreci rješenja.
3. Apelant je izjavio žalbu protiv rješenja Odjeljenja, broj 06/2.01/0303/490-5.75/05 od 28. novembra 2005. godine, u odnosu na dio rješenja kojim mu je utvrđena obaveza plaćanja akciza i poreza na promet bezalkoholnih pića, za obračunski period od 12. februara do 31. decembra 2002. godine.
4. Odlučujući po žalbu apelanta, Odbor je donio rješenje, broj 06/1.01/0104/II-450-1334/05 od 24. maja 2006. godine, kojim je odbio žalbu apelanta i potvrdio osporeno rješenje. Odbor je obrazložio da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da se apelant kao poreski obveznik u kontrolisanom periodu bavio proizvodnjom i uvozom bezalkoholih pića, koja je preko svoje Poslovne jedinice-Podružnica Banja Luka, Laktaši, prodavao na teritoriji Republike Srpske, i po tom osnovu, tj. sjedištu pravnog lica (poreskog obveznika), u periodu od 12. februara do 31. decembra 2002. godine, bio obveznik akcize u skladu sa članom 5. stav 3. Zakona o akcizama i porezu na promet, te da navodi apelanta da je ista akciza već jednom plaćena u korist budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, nisu bili od uticaja na drugačije odlučivanje po žalbi, obzirom da apelant ima pravo na povrat uplaćenog novčanog iznosa, o čemu se na zahtjev apelanta može odlučivati u posebnom postupku, kako je to regulisano Zakonom o Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine.
5. Rješavajući po tužbi apelanta u upravnom sporu koji je pokrenuo protiv rješenja Odbora, broj 06/1.01/0104/II-450-1334/05 od 24. maja 2006. godine, Okružni sud donio je presudu, broj 011-
0-U-06-000594 od 20. jula 2007. godine, kojom je odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da su Odjeljenje i Odbor pravilno postupili kad su apelanta obavezali da plati akcizu na bezalkoholna pića za sporni period budući da je odredbom člana 5. stav 3. Zakona o akcizama i porezu na promet propisano da se za naftu, piće i kafu, koje u Republici Srpskoj nabavljaju i prodaju poslovne jedinice čiji su osnivači iz Federacije BiH i Brčko Distrikta BiH, obveznici akcize poslovne jedinice.
6. Apelant je protiv presude Okružnog suda, broj 011-0-U-06-000594 od 20. jula 2007. godine, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnom sudu.
7. Vrhovni sud je donio presudu, broj 118-0-UVP-07-000 175 od 9. jula 2008. godine, kojom je odbio zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude, navodeći da je pobijana presuda u cjelosti zakonita.
8. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
10. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati poreze i doprinose, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Dakle, kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz odredbi Zakona o akcizama i porezu na promet, koji je važio u vrijeme vođenja predmetnog postupka, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U vezi sa žalbenim navodima apelanta u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud Ustavni sud podržava praksu po kojoj postupak plaćanja obveza koje proizilaze iz poreskog (javnog) prava ne spada u djelokrug prava zagarantiranih člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, osim u slučaju zloupotrebe (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 8/02 i mutatis mutandis odluku o dopustivosti, AP-669/03, od 17. marta 2004. godine). Shodno tome, a budući da je apelantova obaveza na uplatu poreza zasnovana na relevantnim odredbama Zakona o akcizama i porezu na promet, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na zloupotrebu prava, Ustavni sud zaključuje da se i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Također, Apelant se žali i na povredu prava prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Budući da su prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navedena prava akcesorna, to se povreda ovih prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evrospke konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiaeinkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić