Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2801/08 (N. Š.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Pravo na rad
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 241
- Zakon o radu · čl. 143
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2801/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP-2801/08, rješavajući apelaciju Nerme Škerić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nerme Škerić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001141 od 10. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-07-000 199 od 7. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj P-10/07 od 5. marta 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nerma Škerić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, podnijela je, 15. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-
Rev-07-001141 od 10. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-07-000 199 od 7. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-10/07 od 5. marta 2007. godine.
2. Prema stanju spisa, Presudom Općinskog suda broj P-10/07 od 5. marta 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod tuženog „Livno-stan“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tuženi), te da joj, shodno tome, pripadaju sva prava po osnovu rada, kao što je naknada ličnog dohotka sa doprinosima, kao i kojim je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati naknadu plaće u mjesečnom iznosu od po 300 KM počev od 1. avgusta 1993. godine do povratka na posao, sve sa zakonskim kamatama računajući od dana dospjeća svakog mjesečnog iznosa, te da joj na ime doprinosa za penzijsko i inavlidsko osiguranje uplati odgovarajuće iznose, počev od 1. avgusta 1993. godine pa do povratka na posao, kao i doprinose na ime zdravstvenog osiguranja za navedeni period. Takođe, predmetnom presudom apelantica je obavezana da tuženom nadoknadi troškove spora u iznosu od 1.260,00 KM.
3. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Gž-07-000 199 od 7. maja 2007. godine, djelimično uvažio apelantičinu žalbu podnesenu protiv Presude Općinskog suda broj P-10/07 od 5. marta 2007. godine, te je preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, tako što je obavezao tuženog da apelantici uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje kod nadležnog fonda PiO za period od 1. avgusta 1993. godine do 5. maja 2000. godine, dok je u preostalom dijelu odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001141 od 10. juna 2008. godine odbio revizije apelantice i tuženog koje su podnesene protiv Presude Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-07-
000 199 od 7. maja 2007. godine. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi donijeli odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva apelantice za utvrđenje nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa pravilnom primjenom odredbe člana 143. Zakona o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 43/99, 32/00, 29/03), kojom je propisano da svi uposlenici koji su se na dan 31. decembra 1991. godine zatekli u radnom odnosu smatraju uposlenicima na čekanju, te ukoliko u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona ne budu pozvani na posao, radni odnos im prestaje po sili zakona sa 5. majem 2000. godine. Zaključivši kako iz činjeničnog stanja nesumnjivo proizilazi da je apelantica bila uposlenik tuženog na navedeni datum, odnosno sve do 16. juna 1993. godine, te da je tuženi nakon proteka roka od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o radu nije pozvao na posao, Vrhovni sud je konstatovao da je zakonita odluka kojom je utvrđeno da joj je radni odnos prestao po sili zakona sa danom 5. majem 2000. godine, kao i da su su iz tog razloga pravilne i odluke nižestepenih sudova kojima je odbijen zahtjev za poništenje te odluke. Vrhovni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo, te da nisu počinjene povrede postupka iz člana 241. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, br. 53/03, 73/05 i 19/06), pa je primjenom člana 248. istog zakona odlučio kao u dispozitivu presude.
5. Apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na rad.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na rad. U vezi sa njenim navodima, Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelantica ne navodi da je diskrimisana u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija, nije očigledna iz činjenica koje je predočila apelantica, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić