Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2805/08 (B. L.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Protek roka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2805/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP-2805/08, rješavajući apelaciju Bore Lolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Lolića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-07-
000 239 od 2. jula 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Lolića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-06-000 332 od 24. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 16-372-
692/2001 od 20. marta 2006. godine i Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Grada Banje Luke broj 05-372-
1514/2001 od 24. februara 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Boro Lolić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zoran Opačić, advokat iz Banje Luke, podnio je, 15. septembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-07-000 239 od 2. jula 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06-000 332 od 24. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-372-692/2001 od 20. marta 2006. godine i Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Grada Banje Luke (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 05-372-1514/2001 od 24. februara 2006. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja broj 05-372-1514/2001 od 24. februara 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 16-372-692/2001 od 20. marta 2006. godine, odbijen je apelantov zahtjev za sprovođenje postupka vraćanja u posjed stana (reizvršenje) u Banjoj Luci, u ulici braće Mažar i majke Marije broj 18, 4. sprat, stan broj 29 (raniji naziv: ulica Šoše Mažara broj 6), iz razloga što postupak vraćanja u posjed predmetnog stana stvarno i pravno nije moguće izvršiti.
3. Okružni sud je Presudom broj 011-0-U-06-000 332 od 24. oktobra 2007. godine odbio tužbu koju je apelant podnio protiv Rješenja Ministarstva broj 16-372-692/2001 od 20. marta 2006. godine.
4. Apelant je, 4. decembra 2007. godine, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 011-0-U-06-000 332 od 24. oktobra 2007. godine, koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 118-0-Uvp-07-000 239 od 2. jula 2008. godine.
5. Vrhovni sud je konstatovao da je apelant iseljen iz predmetnog stana na osnovu rješenja koje je kasnije poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, kao i da je u ponovljenom postupku prvostepeni organ donio zaključak kojim je zahtjev davaoca predmetnog stana na korištenje za iseljenje apelanta iz predmetnog stana odbačen zbog nenadležnosti, da bi apelant nakon toga podnio zahtjev za reizvršenje. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da je nesporno kako je, 4. avgusta 2003. godine, S.M. sa davaocem stana na korištenje zaključila ugovor o otkupu predmetnog stana, koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu. Osnovni sud) i potom upisan u Knjigu uloženih ugovora kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove, Područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Knjiga uloženih ugovora), te da je nakon toga S.M. stan prodala V.M. kupoprodajnim ugovorom od 29. oktobra 2003. godine, koji je ovjeren kod Osnovnog suda, a potom upisan u Knjigu uloženih ugovora. Polazeći od takvog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je našao da je ugovor o otkupu stana od 4. avgusta 2003. godine ništav s obzirom na odredbu člana 9. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, jer je u vrijeme njegovog zaključenja bilo sporno stanarsko pravo na tom stanu. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da je ugovor, iako ništav, proizveo pravno dejstvo time što je prihvaćen kao valjan i upisan u Knjigu uloženih ugovora. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da postoji vjerovatnoća da je S.M. nesavjestan sticalac tog stana, ali da ona više nije posjednik istog, jer ga je otuđila V.M. ugovorom 29. oktobra 2003. godine. Utvrdivši da u spisima predmeta nema dokaza o nesavjesnosti V.M. u vrijeme zaključenja ugovora 29. oktobra 2003. godine i u vrijeme upisa tog ugovora u Knjigu uložnih ugovora, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenog suda da reizvršenje u predmetnoj upravnoj stvari nije moguće sve dok pravno egzistira taj ugovor i njegov upis u Knjigu uloženih ugovora.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
4. protekao je rok za podnošenje apelacije;» 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Dopustivost ratione materiae
8. U konkretnom slučaju apelant se žali na Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Uvp-07-
000 239 od 2. jula 2008. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda broj 011-0-U-06-000 332 od 24. oktobra 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva ne tiče odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelanta na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
Protek roka
9. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena Presuda Okružnog suda broj 011-0-U-06-000 332 od 24. oktobra 2007. godine, s obzirom da je apelant protiv predmetne presude 4. decembra 2007. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, pa se samo po sebi podrazumijeva da je apelant Presudu Okružnog suda broj 011-0-U-
06-000 332 od 24. oktobra 2007. godine primio prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 15. septembra 2008. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Okružnog suda.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić