Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2885/07 (S. K.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ponavljanje postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2885/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 2885/07, rješavajući apelaciju Srećka Kraljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srećka Kraljevića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Zenica, broj 004-0-Kž-07-
000 218 od 21. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda Zenica, broj 043-0-Kv-07-000 029 od 21. augusta 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Srećko Kraljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koga zastupa Ragib Hadžić advokat iz Zenice, podnio je 30. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Kž-07-000 218 od 21. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 043-0-Kv-07-000 029 od 21. augusta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj K-232/03 od 15. decembra 2004. godine, apelant je oglašen krivim za krivčno djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 259. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 3. Krivčnog zakona Federacije BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, uz obavezu da na ime neplaćenog poreza na promet proizvoda i usluga Federaciji BiH i ZE-DO kantonu plati novčani iznos od 1.482.489,90 KM te naknadi troškova krivičnog postupka,
3. Presudom Kantonalnog suda, broj Kž-37/05 od 15. marta 2005. godine, prinačena je presuda Općinskog suda je u pogledu odluke o kazni, te je apelant za navedeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.
4. Apelant je podnio prijedlog za ponavljanje krivičnog postupka Općinskom sudu, koji je rješenjem, broj 043-0-Kv-07-000 029 od 21. augusta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-07-000 218 od 21. septembra 2007. godine, odbijen kao neosnovan budući da nisu ispunjeni uvjeti za ponavljanje postupka iz člana 395. Zakona o krivičnom postupku.
5. Nezadovoljan navedenim odlukama apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu izričito navodeći da osporava rješenja Kantonalnog i Općinskog suda kojima je odbijen njegov prijedlog za ponavljanje postupka, jer smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran parvni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja koja su donosena u postupku u kojem je Općinski i Kantonalni sud odlučivao o prijedlogu apelanta za ponavljanje krivičnog postupka okončanog presudom Kantonalnog suda, broj Kž-37/05 od 15. marta 2005. godine.
8. Budući da član 6. Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantira pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv nekog lica Ustavni sud treba utvrditi da li je član 6. Evropske konvencije uopće pimjenjiv na apelantov slučaj.
9. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje «osnovanost bilo kakve krivične optužbe».
10. Dakle, iz navedenog proizilazi da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda nije odlučivalo niti o građanskim pravima i obavezama apelanta niti o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za ponavljanje postupka. O osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravomoćno je odlučeno u krivičnom postupku okončanom presudom Općinskog suda, broj K-232/03 od 15. decembra 2004. godine i presudom Kantonalnog suda, broj Kž-37/05 od 15. marta 2005. godine. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelant se također žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju ovog prava se odnose na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u prethodnoj tački ocijenio da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine u vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira, a obzirom na supsidijarni karakter ovog prava, da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine u vezi sa apelantovim navodima vezanim za povredu člana 13. Evropske konvencije.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić