Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2939/07 (R. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2939/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 2939/07, rješavajući apelaciju Raseme Sarajlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raseme Sarajlić, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-07-000278 od 31. jula 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasema Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Uvp-07-000278 od 31. jula 2007. godine.

2. Odlučujući u upravnom sporu tužitelja Zavoda za geologiju Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženog Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja rješenja, broj UP/II/05-2-23-155/03 od 16. decembra 2003. godine u predmetu utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava, kojim je odbijena žalba tužioca protiv rješenja Uprave za stambena pitanja kojim je utvrđeno da apelantici pripada pravo da u svojstvu nosioca stanarskog prava nastavi koristiti stan u ul. H. kreševljakovića br.36/II, nakon smrti Anke Mutić, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu, broj U-327/05 od 13. marta 2007. godine kojom je uvažio tužbu, poništio osporeno i prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude je navedeno, da u postupku koji je prethodio donošenju osporenog i prvostepenog rješenja nije u potpunosti utvrđeno činjenično stanje bitno za rješavanje ove upravne stvari, niti su svi izvedeni dokazi cijenjeni u skladu sa odredbama člana 9. Zakona o upravnom postupku. Dalje se navodi da je tuženi povrijedio pravila postupka time što nije odgovorio na sve žalbene navode tužioca iz žalbe izjavljene protiv prvostepenog rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/04/I-23-399/98 od 1. septembra 2003. godine, te da je obrazloženje osporenog rješenja u suprotnosti sa odredbama člana 207. Zakona o upravnom postupku. Kantonalni sud je na kraju zaključio, da će prvostepeni organ u ponovnom postupku postupiti u smislu iznesenih primjedbi, te na nesporan način utvrditi da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima za priznavanje apelantici stanarskog prava na predmetnom stanu a po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju.

3. Protiv presude Kantonalnog suda, broj U-327/05 od 13. marta 2007. godine apelantica je Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Uvp-07-000278 od 31. jula 2007. godine odbačen je kao nedozvoljen apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju rješenja je navedeno da kada se odredbe parničnog postupka (čl. 53, 74, 176. i 196. Zakona o parničnom postupku), a koje se shodno primjenjuju u upravnim sporovima na osnovu člana

55. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05), shodno primjene na odluku suda donesenu u upravnom sporu u kojem je pravo na žalbu isključeno, znači da svaka presuda donesena u upravnom sporu postaje formalno pravosnažna u momentu donošenja, a u materijalno pravnom smislu onda kada je presudom riješena upravna stvar. Dalje se navodi, da je u konkretnom slučaju podnesen zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda koja je postala pravosnažna samo u formalno pravnom smislu, pa je zahtjev odbačen kao nedozvoljen na osnovu člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Prema informaciji Uprave, ponovni postupak u konkretnom predmetu je u toku.

5. Apelantica navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana

14. Evropske konvencije. Apelantica dalje navodi da je podnijela prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu zbog nerazumne dužine postupka koji se vodi radi njenog iseljenja iz stana u ulici Hamdije Kreševljakovića (raniji naziv: Dobrovoljačka ulica) broj 36/II u Sarajevu, te radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, te da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine je u apelanticinom predmetu CH/03/14503 donijela 8. novembra 2006. godine odluku o prihvatljivosti i meritumu, kojom je njenu prijavu proglasila prihvatljivom i utvrdila da je tužena strana (Federacija Bosne i Hercegovine) povrijedila pravo apelantice na pravičan postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i naložila tuženoj strani da nadležni Kantonalni sud, konačnom i meritornom odlukom okonča predmetni postupak najkasnije u roku od 3 mjeseca od dana donošenja odluke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Ustavni sud prvenstveno konstatuje da apelantica kao osporenu odluku označila rješenje Vrhovnog suda, broj 070-0-Uvp-07-000278 od 31. jula 2007. godine, doneseno po njenom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza apelantice.

9. Ustavni sud podsjeća da se u predmetnom postupku utvrđivala procesna dopustivost odlučivanja po apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbacio kao nedozvoljen, na osnovu člana 44. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, utvrdivši da je zahtjev podnesen protiv presude Kantonalnog suda koja je postala pravosnažna samo u formalno pravnom smislu. Stoga Ustavni sud zaključuje da se u postupku povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke nije odlučivalo o bilo kakvom apelanticinom građanskom pravu ili obavezi, budući da je u tom postupku utvrđeno da je predmetni zahtjev nedopustiv, pa su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i član 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Apelantica navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud dalje konstatira da se, s obzirom da se u predmetnom postupku isključivo odlučivalo o procesnoj dopustivosti apelanticinog zahtjeva za vanrednog preispitivanja sudske odluke, predmetni postupak nije odnosio na apelanticina imovinska prava pa je apelacija u tom dijelu također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelantica se također žali da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelantice o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelantice o povredi člana 13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Iz apelacije dalje proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelanticinom slučaju, Ustavni sud već zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2939/07 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio