Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2972/07 (I. S.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2972/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 2972/07, rješavajući apelaciju Ivice Soldo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Soldo, podnesena protiv presude Okružnog suda Doboj, broj 013-0-U-07-000 067 od 28. augusta 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka, broj 18.05/2-P220/07 od 13. marta 2007. godine i zaključka Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Derventa, broj 05-050-14-159/02 od 24. jula 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Soldo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kanade, koga zastupa Cvijo Aničić advokat iz Dervente, podnio je 5. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-U-07-000 067 od 28. augusta 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 18.05/2-P220/07 od 13. marta 2007. godine i zaključka Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-14-159/02 od 24. jula 2003. godine.

2. Zaključkom Odsjeka, broj 05-050-14-159/02 od 24. jula 2003. godine, odbačen kao neblagovremen zahtjev apelanta za povrat u posjed stana koji se nalazi u Derventi u ulici Srpske Vojske SP-106, ulaz A/III.

3. Rješenjem Ministarstva, broj 18.05/2-P220/07 od 13. marta 2007. godine, je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Odsjeka, broj 05-050-14-159/02 od 24. jula 2003. godine.

4. Presudom Okružnog suda, broj 013-0-U-07-000 067 od 28. augusta 2007. godine, odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja Ministarstva, broj 18.05/2-P220/07 od 13. marta 2007. godine. U obrazloženju presude je navedeno da je tužba neosnovana, jer su po ocjeni suda osporeno rješenje kao i prvostepeni zaključak doneseni na zakonit i pravilan način budući da je apelant zahtjev za povrat stana podnio 28. februara 2002. godine, dakle po proteku rokova propisanih Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službene novine Republike Srpske", br.38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03). Krajnji rok za povrat stanova po tom zakonu bio je 19. april 2000. godine za zahtjeve podnesene kod OMI odnosno 19. jun 2000. godine za zahtjeve podnesene CRPC. Sud je također naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o oštećenom niti uništenom stanu za koje je krajnji rok za povrat bio 29.jun 2002. godine. Konačno je navedeno da rokovi propisani Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (čl. 16) predstavljaju materijalno-pravne prekluzivne rokove koji se ne mogu produžavati i čije propuštanje dovodi do gubitka ne samo prava na podnošenje zahtjeva za povrat stana nego i do gubitka prava na stan.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev za povrat stana, na temelju kojeg organi uprave i sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2972/07 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio