Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3004/07 (S. Ć.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3004/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 3004/07, rješavajući apelaciju Samire Ćirić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samire Ćirić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-284/03 od 12. septembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda Bihać, U-133/02 od 19. marta 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Samira Ćirić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Milan Stokrp advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 9. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Herecgovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-284/03 od 12. septembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), U-133/02 od 19. marta 2003. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda, broj U-133/02 od 19. marta 2003. godine, odbijena je tužba apelantice podnesena protiv rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-Sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 11/2-23-977-

UP-2/02 od 15. novembra 2002. godine. Tim rješenjem Ministarstva je odbijena žalba apelantice izjavljena protiv zaključka Službe prostornog uređenja, resursa i zaštitu okoline Općina Velika Kladuša, broj 05-31-110/02 od 2. augusta 2002. godine, kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelantice za povrat u posjed stana koji se nalazi u Velikoj Kladuši u ulici Ibrahima Mržljaka, zgrada Redžića ograde I, ulaz 2/III. Apelantica je protiv ove presude podnijela žalbu Vrhovnom sudu.

3. Vrhovni sud je osporenom presudom, broj Už-284/03 od 12. septembra 2007. godine, žalbu apelantice odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je apelantica u tužbi Kantonalnom sudu navela da se ona nalazila u inostranstvu, pa smatra da je nju prvostepeni organ trebao pozvati da preuzme stan, te da joj rješenje kojim bi stan bio proglašen napuštenim nikada nije dostavljeno. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti do 4. jula 1999. godine, koji rok je prekluzivan i ne može se produžavati, pa je podneseni zahtjev trebalo odbiti, a ne zaključkom odbaciti kako je to učinio prvostepeni organ. Međutim, s obzirom da je u konkretnom slučaju, apelantica zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela 27. juna 2002. godine, dakle, nakon proteka roka propisanog odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Vrhovni sud je utvrdio da zbog te nepravilnosti nije povrijeđen zakon na štetu apelantice, jer je njen zahtjev pravilnom primjenom materijalnog prava negativno riješen.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Ustavni sud ističe da prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, sumnja da će ishod postupka biti pozitivan, ne oslobađa apelanta od obaveze da iskoristi dostupne pravne lijekove na zakonom propisan način (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijck protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, Serija A broj 40, stav 37.), a isti stav je zauzeo i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, npr. odluka broj AP 583/05 od 15. juna 2005. godine). Osim toga, bivša Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava dozvoljavaju izuzetak od pravila iscrpljivanja raspoloživih pravnih lijekova samo u «naročitim okolnostima», odnosno kada se može dokazati da postoji «administrativna praksa» kršenja prava i da postoji zvanična tolerancija takvih kršenja na najvišim nivoima države. Međutim, nadzorni mehanizmi Evropske konvencije vrlo su rijetko prihvatali navode o postojanju «naročitih okolnosti», a takve navode su odbijali uvijek kada su se aplikanti pozivali na to da ne poznaju pravo (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 6840/74, 10 DR 5, 1977.), da sumnjaju u mogućnost uspjeha u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, McDonnell protiv Irske, aplikacija broj 15141/89, 64 DR 203, 1989.), da su stari i bolesni (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, B. protiv Belgije, aplikacija broj 16301/90, 68 DR 290, 1991.), i sl.

8. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je utvrdio da je odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da je rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova koji su proglašeni napuštenim 4. juli 1999. godine. Dalje, tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudovima nesumnjivo je utvrđeno da je apelantica podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, 27. juna 2002. godine, pa joj je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, kao neblagovremen.

9. Dakle, upravni organi i redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanticinim neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana u posjed nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju kojeg upravni organi i redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3004/07 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio