Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3070/07 (S. D.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3070/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 3070/07, rješavajući apelaciju Smaila Dautovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaila Dautovića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-06-000 723 od 26. juna 2007. godine, rješenja Okružnog suda Banja Luka, broj Ž-169/03 od 17. juna 2005. godine i rješenja Osnovnog suda Gradiška, broj RS-59/00 od 11. februara 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Smail Dautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, koga zastupa Ljubinka Đukanović diplomirani pravnik iz udruženja "Vaša prava BiH" Banja Luka, podnio je 15. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 723 od 26. juna 2007. godine, rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-169/03 od 17. juna 2005. godine i rješenja Osnovnog suda Gradiška (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-59/00 od 11. februara 2003. godine.
2. Odlučujući o tužbi apelanta protiv ODP "Inga" Gradiška (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa Osnovni sud je donio rješenje, broj RS-59/00 od 11. februara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda , broj Ž-169/03 od 17. juna 2005. godine, kojim je tužba apelanta odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu, prema utvrđenju suda rješenjem tužene, broj 1807/93 od 26. novembra 1993. godine, utvrđen prestanak radnog odnosa sa danom 19. novembrom 1993. godine i da je apelant 13. decembra 1993. godine podnio prigovor protiv navedenog rješenje, o kojem nije odlučeno u zakonom propisanom roku od 30 dana, pa je apelant pokrenuo postupak zaštite svojih prava pred nadležnim sudom. Obzirom da se apelant tek 28. augusta 2000. godine obratio nadležnom sudu, sud je našao da je tužba neblagovremena, pa je istu odbacio, uz isticanje drugostepenog suda da je rok počeo teći od 19. juna 1996. godine, kao dana kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske, objavljene u "Službenom glasniku Republike Srpske" broj 15/96, ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratno stanje. Prema stavu suda do tada se, naime, može smatrati da su postojali opravdani razlozi za propuštanje apelanta da se obrati nadležnom organu za zaštitu svojih prava.
3. Nezadovoljan navedenim rješenjima, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 723 od 26. juna 2007. godine, odbacio reviziju kao neblagovremenu, budući da se apelant nije u zakonom propisanom roku izjavio reviziju jer je drugostepena odluka dostavljena punomoćnici apelanta B.S. 15. augusta 2005. godina a revizija izjavljena 10. oktobra 2005. godine dakle po proteku roka od 30 dana.
4. Apelant navodi da je osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e), II/3.f) i II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Osnovnog suda, broj RS-59/00 od 11. februara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Ž-169/03 od 17. juna 2005. godine, odbačena kao neblagovremena. Potom je Vrhovni sud odbacio apelantovu reviziju zaključivši da je izjavljena revizija neblagovremena.
8. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanata i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, tačka 15). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić