Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3380/07 ("Pavlović International Bank" a.d. Bijeljina)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3380/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 3380/07, rješavajući apelaciju "Pavlović International Bank" a.d. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Pavlović International Bank" a.d. Bijeljina, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1430/04 od 14. novembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. "Pavlović International Bank" a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miroslav Mikeš advokat iz Banja Luke, podnio je 14. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1430/04 od 14. novembra 2007. godine.
2. Rješenjem Poreske uprave, Sektor za istrage i kontrolu velikih poreskih obaveznika-
Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obaveznika Banja Luka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), broj 01/0303/490-2.64/04 od 12. augusta 2004. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava-Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 01/0104/II-450-880/04 od 16. decembra 2004. godine, naloženo je apelantu da izvrši uplatu javnih prihoda, po vrstama i iznosima bliže navedenim u dispozitivu rješenja, u ukupnom iznosu od 771.134,31 KM u roku od 10 dana od dana uručenja rješenja zajedno sa kamatom obračunatom na glavni dug po stopi od 0,1 % dnevno počev od 6. augusta 2004. godine pa do uplate uz upozorenje prinudne naplate.
3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu, koja je odbijena kao neosnovana osporenom presudom Vrhovnog suda, broj U-1430/04 od 14. novembra 2007. godine. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da su upravni organi pravilno utvrdili činjenično stanje, izvršili ocjenu dokaza, te da su zaključci upravnih organa utemeljeni na zakonskim odredbama. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ utvrdio činjenično stanje na osnovu zapisnika o kontroli poslovanja apelanta od 13. augusta 2004. godine, kojem postupku su prisustvovala ovlaštena lica apelanta i kojima je uručen primjerak zapsinika. Konačno sud je naveo da je tuženi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe Zakona o porezu na dohodak građana (član 129.) i Zakona o doprinosima (član 25) te je iz tih razloga tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
4. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. U skladu sa praksom Ustavnog suda, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, smatra se da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja poreza na imovinu, kako je to relevantnim zakonima propisano. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji se tiče plaćanja poreza na imovinu i pripadajućih kamata na račun javnih prihoda, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, proizašlim iz Zakona o porezu na dohodak građana i Zakona o doprinosima, te kako Ustavni sud nije uočio ništa što bi ukazivalo da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da, u principu, nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene pozitivno-pravnih propisa (u ovom slučaju Zakona o porezu na dohodak građana) od strane upravnih organa i nadležnog suda, već da je to zadatak upravo tih organa vlasti i suda. Osim toga, Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih ili carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP-829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da se konkretna apelacija tiče isključivo primjene Zakona o porezu na dohodak građana i Zakona o doprinosima, dakle obavezama koje proizilaze iz javnog prava, pa se shodno tome apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu također moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić