Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3406/07 (A. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3406/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 3406/07, rješavajući apelaciju Asima Mahmutovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Mahmutovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-000 039 od 17. marta 2008. godine, i rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-383/04 od 12. aprila 2005.
godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
3. Asim Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant) Teslića, podnio je 17. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 039 od 17. marta 2008. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-383/04 od 12. aprila 2005. godine.
4. Rješavajući po tužbi apelanta protiv AD «Teslić-Prevoz» Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelanta, Osnovni sud u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je djelimičnu presudu, broj Rs:18/99 od 19. jula 2002. godine, kojom je poništio rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta, broj 640/94 od 27. decembra 1994. godine, te tuženom naložio da apelanta odmah vrati na posao i rasporedi na poslove odgovarajuće stručne spreme, u roku od petnaest dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja. Nadalje, Osnovni sud je odlučio da će o preostalim tužbenim zahtjevima apelanta odlučiti naknadno.
5. Rješavajući o žalbi tuženog podnesenoj protiv presude Osnovnog suda, broj Rs:18/99 od 19. jula 2002. godine, Okružni sud je donio rješenje, broj Gž-383/04 od 12. aprila 2005. godine, kojim je žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo i tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu i nedopuštenu. Okružni sud je obrazložio da je članom 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/79, 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO ), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, propisano da radnik ima pravo da nadležnom organu poslodavca podnese zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donesu o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima. Stavom 2. istog člana propisano je da prigovor iz stava 1. tog člana radnik podnosi organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava.
6. Nadalje, Okružni sud je naveo da je, u konkretnom slučaju, apelantu prestao radni odnos kod tuženog 31. decembra 1992. godine, a tuženi nije donio odluku o prestanku radnog odnosa i dostavio je apelantu. Međutim, Okružni sud je naveo da činjenica da apelantu nije dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa ne znači da je time oslobođen obaveze da zatraži zaštitu kod poslodavca u smislu člana 80. stav 2. ZOPRO. Također je naveo da je apelant tužbu podnio prvostepenom sudu 22. aprila 1999. godine, a da od 31. decembra 1992. godine, kao dana njegovog faktičkog prestanka radnog odnosa kod tuženog, apelant nije ni pokušao pred nadležnim organima tuženog tražiti ostvarenje svojih prava iz radnog odnosa, te da to ukazuje na zaključak da se prećutno saglasio da mu je radni odnos prestao 31. decembra 1992. godine i da nije bio zainteresovan da radi kod tuženog. Okružni sud je zaključio da je tužbu u ovakvoj pravnoj stvari trebalo odbaciti kao neblagovremenu i nedopuštenu u smislu člana 282. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
7. Odlučujući o reviziji apelanta Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev-07-000 039 od 17. marta 2008. godine, odbio reviziju apelanta protiv drugostepene odluke, broj Gž-383/04 od 12. aprila 2005. godine, ocijenivši da je stanovište drugostepenog suda pravilno i na zakonu zasnovano. Vrhovni sud je ponovio stav drugostepenog suda da je tuženi bio obavezan da apelantu uruči pismenu odluku o prestanku radnog odnosa, što nije učinio. Vrhovni sud je također naveo da ovaj propust tuženog nije oslobodio apelanta obaveze da se u zakonom propisanim rokovima, nakon saznanja o prestanku radnog odnosa, obrati tuženom, a zatim sudu za zaštitu prava. Međutim, apelant tu zaštitu nije tražio ni nakon saznanja o prestanku radnog odnosa, niti nekoliko godina kasnije, već se tek 1999. godine obratio sa tužbom nadležnom sudu. Vrhovni sud je uzeo u obzir da je je u to vrijeme trajao rat, što je apelanta sprečavalo da se obrati tuženom radi zaštite prava. Međutim, kako je ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine, od toga dana više nije bilo nikakvih objektivnih smetnji da se apelant obrati tuženom radi zaštite prava. Apelant se, prema dokazima u spisu, nikada nije obraćao tuženom, a tužbu sudu je podnio tek 22. aprila 1999. godine, što prema stanovištu Vrhovnog suda nikako ne može biti primjeren rok jer je od prestanka ratne opasnosti prošlo više od tri godine.
8. Apelant se žali na povredu prava na prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja iz člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
66. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
67. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 039 od 17. marta 2008. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda, broj Gž-383/04 od 12. aprila 2005. godine, a kojim je odbačena apelantova tužba. Naime, Okružni sud je utvrdio da je apelant propustio blagovremeno podnijeti prigovor poslodavcu u vezi sa kršenjem njegovih prava iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu, kako je to propisanom članom
80. ZOPRO, koji je u relevantno vrijeme bio na snazi. Korištenje ovog pravnog lijeka u zakonom propisanom roku, uslov je za ostvarenje sudske zaštite, kako je to propisano članom 83. istog zakona. Ustavni sud ukazuje da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu.
68. U vezi s tim Ustavni sud napominje da je apelant, kao preduslov za raspravljanje pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, morao blagovremeno podnijeti tužbu odnosno podnijeti prigovor tuženom radi zaštite prava ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe odnosno neizjavljivanja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-683/07 od 7. i 8. jula 2008. godine, tačka 15). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, a prije toga neobraćanjem tuženom radi zaštite svojih prava, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
69. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
70. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić