Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3602/07 (PGTP "Primus" d.d. Rogatica)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3602/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine u predmetu broj AP 3602/07, rješavajući apelaciju PGTP "Primus" d.d. Rogatica, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PGTP "Primus" d.d. Rogatica, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Uvl-06-000 017 od 26. septembra 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. PGTP "Primus" d.d. Rogatica (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa direktor Milad Obrenović, podnio je 21. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvl-06-000 017 od 26. septembra 2007. godine.
2. Rješenjem Poreske uprave, Područnog centra Srpsko Sarajevo (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 07/0702/413-436-1/02 od 14. juna 2002. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava-Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01/0104/413-344/02 od 2. septembra 2002. godine, odbijen je apelantov zahtjev kojim je traženo oslobađanje od poreza na promet usluga po međunarodnim ugovorima.
3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu, koja je odbijena kao neosnovana Presudom Vrhovnog suda broj U-1098/02 od 18. januara 2006. godine. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da su upravni organi pravilno utvrdili činjenično stanje, izvršili ocjenu dokaza, a zaključci su zasnovani na zakonskim odredbama. Vrhovni sud navodi da iz utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza proizilazi da apelant nije dostavio nadležnoj jedinici Poreske uprave potrebnu dokumentaciju koja je propisana Uputstvom o postupku ostvarivanja prava na oslobađanje od poreza na promet proizvoda i usluga po međunarodnim ugovorima.
4. Vrhovni sud, rješavajući apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude ovog suda broj U-1098/02 od 18. januara 2006. godine, donio je Presudu broj 118-0-Uvl-06-000 017 od 26. septembra 2007. godine, kojom je odbio zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je, u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora odnosno pružanja usluga, oporezivanje porezom na promet usluga bilo regulisano Zakonom o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik RS» 25/98 do 18/01), da je Vlada RS donijela dvije odluke o oslobađanju od poreza i to prvu 11. oktobra 2001. godine a drugu 27. februara 2002. godine, da je tim odlukama oslobađanje od poreza uslovljeno ispunjavanjem određenih uslova koje apelant nije ispunio.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na rad. Apelant navodi da mu je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na ravnopravan tretman i na pravnu sigurnost.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.»
7. U skladu sa praksom Ustavnog suda, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, smatra se da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6 Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske , apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u stvari novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja poreza na imovinu, kako je to relevantnim zakonima propisano. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne može da se poziva na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u postupku koji se tiče plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga na račun javnih prihoda, sem u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava. Kako u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da je ovaj dio navoda apelanta ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Dalje, apelant je naveo da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na rad. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se shodno članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8 Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1996), gdje je u čl. 6 i 7 zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Uživanje ovog prava bez diskriminacije je garantovano članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da se apelant u uživanju svojih prava na rad ili drugih sličnih prava ne poziva na diskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je predmetna apelacija u pogledu prava na rad nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić