Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1726/08 (G. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1726/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 1726/08, rješavajući apelaciju Gojka Vuleševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Vuleševića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-

Gž-08-000 049 od 24. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-I-07-000 237 od 25. decembra 2007. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Gojko Vulešević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, koga zastupa Zdravko Rajić, advokat iz Mostara, podnio je 11. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 049 od 24. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-I-07-000 237 od 25. decembra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. juna, 15, 22. i 23. septembra i 1. oktobra 2008. godine. U dopuni apelacije od 15. septembra 2008. godine apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kom bi naložio Osnovnom sudu da obustavi postupak izvršenja do donošenja odluke Ustavnog suda.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-135/02 od 4. februara 2003. godine raskinut je ugovor o zajmu zaključen 22. novembra 2000. godine između Nedeljka Lakića (u daljnjem tekstu: tužilac) i apelanta, kao i ugovor o kupoprodaji kuće zaključen 30. jula 2001. godine između Branislave Tuholj (u daljnjem tekstu: tužiteljka) i apelanta. Stavom 2 izreke Presude je naloženo apelantu da tužiocu isplati na ime glavnog duga 34.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 20.000 KM počev od 1. avgusta 2000. godine pa do isplate, na iznos od 6.000 KM počev od 14. septembra 2000. godine pa do isplate i na iznos od 8.000 KM počev od 22. novembra 2000. godine pa do isplate. U istom stavu je naloženo da tužiteljki isplati iznos od 20.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 15.000 KM počev od 30. jula 2001. godine pa sve do isplate, a na iznos od 5.000 KM počev od 14. avgusta 2001. godine pa do isplate, kao i da tužiocima naknadi troškove parničkog postupka u iznosu od 9.218,75 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj P.135/02 od 8. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž.459/03 od 17. novembra 2003. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantova žalba izjavljena protiv Presude Osnovnog suda broj P-135/02 od 4. februara 2003. godine.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj I-532/03 od 15. decembra 2003. godine na predlog tražilaca izvršenja Nedeljka Lakića i Branislave Tuholj (u daljnjem tekstu: tražioci izvršenja) dozvoljeno je izvršenje pravosnažne i izvršne Presude Osnovnog suda broj P.135/02 od 4. februara 2003. godine, tako što će se izvršiti zabilježba rješenja u zk.ul.br. 2081 k.o. Trebinje, na k.č. br. 4679/148, kuća sa dvorištem, površine 510 m², utvrditi vrijednost i prodaja nepokretnosti, te namiriti tražioci izvršenja.

5. Rješenjem Okružnog suda broj Gž.381/04 od 3. februara 2005. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i trećeg lica i potvrđeno prvostepeno Rješenje Osnovnog suda broj I-532/03 od 12. jula 2004. godine, kojim je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta i trećeg lica izjavljen protiv Rješenja o izvršenju broj I-532/03 od 15. decembra 2003. godine. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je neosnovan prigovor apelanta i trećeg lica (apelantovog bračnog druga) kojim tvrde da obrazloženje prvostepenog suda nema uporište u zakonu i da je izvršenje određeno na nepokretnosti označenoj kao k.č. br. 4679/148 iz zk. ul. br. 2081 k.o. Trebinje, koja je podijeljena između njih na osnovu Presude Osnovnog suda broj P.451/02 od 25. februara 2003. godine, te da je time povrijeđeno pravo trećeg lica utvrđeno pravosnažnom presudom. Sud je utvrdio da je navedena presuda o utvrđivanju susopstveničkog dijela apelantovog bračnog druga (izvršenika) donesena nakon više od godinu dana poslije izvršenog upisa zabrane otuđenja predmetne nepokretnosti (Dn: 760/2001 od 11. decembra 2001. godine), te da ona nije sprovedena u zemljišnim knjigama, odnosno da apelantova supruga nije sopstvenica predmetne nepokretnosti u skladu sa odredbom člana 5 Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 74/02 i 46/04). Okružni sud, na kraju, navodi da je ispravno obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja u kom je navedeno da postoji solidarna odgovornost apelanta (izvršenika) i trećeg lica kao bračnih drugova pošto je nesporno da je predmetna nepokretnost njihova zajednička imovina, a ničim nije dokazano da o ugovoru o zajmu, koji je apelant zaključio sa tražiocem izvršenja (utvrđeno u Presudi Osnovnog suda broj P.135/02 od 4. februara 2003. godine) nije znao njegov bračni drug (treće lice), kao i to da novčani iznos zajma nisu zajednički koristili.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj I-532/05 od 29. septembra 2006. godine obustavljen je postupak izvršenja na apelantovoj imovini (izvršenika) označenoj kao k.č. br. 4679/148, u naravi kuća sa dvorištem, površine 510 m², upisani u zk. ul. br. 2081 k.o.Trebinje.

7. Odlučujući o žalbi tražilaca izvršenja izjavljenoj protiv Rješenja Osnovnog suda broj I-532/05 od 29. septembra 2006. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-

Gž-06-000 425 od 8. marta 2007. godine kojim je uvažio žalbu, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na daljnji postupak. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da tražilac izvršenja Nedeljko Lakić nije deponovao u predviđenom roku postignutu cijenu predmeta izvršenja na javnoj licitaciji. Dalje se navodi da je tražilac izvršenja Nedeljko Lakić na trećem ročištu za javno nadmetanje radi prodaje predmetnih nepokretnosti ponudio najveću cijenu za nepokretnost koja je predmet izvršenja u iznosu od 87.000 KM i da je nakon poziva suda izvršio uplatu od 18.631,30 KM na depozitni račun suda, što predstavlja razliku od visine njegovog potraživanja prema apelantu sa kamatom zaključno sa 31. decembrom 2005. (koje je iznosilo 68.368,67 KM ) do visine ponuđene cijene na javnoj prodaji, čime je u cijelosti podmirio ponuđenu cijenu.

8. Osnovni sud je donio Rješenje o dosudi broj 095-0-I-07-000 237 od 25. decembra 2007. godine kojim su nepokretnosti u Trebinju, koje su apelantova svojina sa dijelom 1/1, označene kao k.č. br. 4679/148, u naravi kuća sa dvorištem, površine 510 m², upisane u zk. ul. br. 2081 k.o. Trebinje (prema novom zemljišnoknjižnom stanju, iste nepokretnosti su upisane u zk.ul. br. 772. k.o.Trebinje) dosuđene tražiocu izvršenja-kupcu Nedeljku Lakiću. St. 2 i 3 izreke Rješenja određeno je da se predmetne nepokretnosti predaju u posjed i svojinu Nedeljku Lakiću, te naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda da po pravosnažnosti rješenja izvrši promjenu prava svojine u zemljišnim knjigama na predmetnoj nepokretnosti u korist kupca Nedeljka Lakića sa dijelom 1/1. Stavom 4 izreke Rješenja je navedeno da je ovo rješenje objavljeno na oglasnoj tabli Osnovnog suda, te da istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim licima kojima se dostavlja zaključak o prodaji. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je, nakon održanog trećeg ročišta radi prodaje predmetnih apelantovih nepokretnosti, konstatovano da je najpovoljniji ponuđač bio tražilac izvršenja Nedeljko Lakić kao učesnik javnog nadmetanja, koji je, shodno odredbi člana 92 stav 8 Zakona o izvršnom postupku, u ostavljenom roku uplatio novčani iznos od 18.631,33 KM kao razliku između utvrđene kupoprodajne cijene i visine svog potraživanja.

9. Odlučujući o žalbama apelanta i tražioca izvršenja Branislave Toholj, izjavljenim protiv Rješenja Osnovnog suda broj 095-0-I-07-000 237 od 25. decembra 2007. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Gž-08-000 049 od 24. marta 2008. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno apelantovim navodima , potraživanje tražioca izvršenja utvrđeno u izvršnoj ispravi, da okolnost da je treće lice, apelantova supruga, postalo susopstvenik predmetnih nepokretnosti, nakon što je u zemljišnim knjigama upisana zabrana otuđenja apelantovih nepokretnosti sve dok se ne izmire potraživanja tražioca izvršenja, nije značajno za rješenje konkretne pravne stvari, te je naglašeno da je članom 72 stav 3 Zakona o izvršnom postupku propisano da promjena sopstvenika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog sopstvenika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Dalje je navedeno da u takvoj situaciji sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i sopstvenik ne može u postupku da preduzima one radnje koje ne bi mogao da preduzima prijašnji sopstvenik da do promjene svojine nije došlo.

10. Osnovni sud je donio Rješenje broj 095-0-I-07-000 237 od 1. septembra 2008. godine kojim je odredio prinudno iseljenje apelanta sa svim licima i stvarima iz predmetne nepokretnosti za 22. septembar 2008. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor Osnovnom sudu, koji je Rješenjem broj 095-0-I-07-000 237 od 18. septembra 2008. godine odbacio prigovor kao nedozvoljen. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je akt protiv kog je podnesen prigovor po pravnoj prirodi zaključak, bez obzira na to što je imenovan kao rješenje, što je u skladu sa odredbom člana 12 stav 6 Zakona o izvršnom postupku kojom je propisano da protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek, zbog čega je odbačen apelantov prigovor.

11. Apelant se žali da su osporena rješenja zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

13. Ustavni sud prvenstveno konstatuje da je apelant kao osporena rješenja izričito označio Rješenje Okružnog suda broj 015-0-Gž-08-000 049 od 24. marta 2008. godine i Rješenje Osnovnog suda broj 095-0-I-07-000 237 od 25. decembra 2007. godine, koja su donesena u izvršnom postupku i kojim je nepokretnost koja je predmet izvršenja dosuđena tražiocu izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču na trećem ročištu za prodaju nepokretnosti.

14. Budući da apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno i njegovo pravo na pravično suđenje, koje je garantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud prvo mora da utvrdi da li su garancije predviđene navedenim članom uopšte primjenjive na apelantov slučaj.

15. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 O.I. 46). Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine («Službeni glasnik BiH» broj 18/04, tačka 40) podržao je praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6 Evropske konvencije, izuzev ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 O.I. 94).

16. U konkretnom slučaju apelantova građanska prava i obaveze utvrđene su pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-135/02 od 4. februara 2003. godine i na osnovu nje je doneseno Rješenje o izvršenju I-532/03 od 15. decembra 2003. godine i pokrenut izvršni postupak. Rješenjima koja su predmet ove apelacije a kojim je predmetna nepokretnost dosuđena tražiocu izvršenja-kupcu Nedeljku Lakiću, dakle, nisu određena nikakva nova apelantova građanska prava, niti obaveze, budući da su ona određena pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-135/02 od 4. februara 2003. godine.

17. S druge strane i pod pretpostavkom da se u predmetnom izvršnom postupku eventualno utvrđuju apelantova nova građanska prava i obaveze, o njima nije odlučivano osporenim rješenjima o dosudi nepokretnosti, koje predstavljaju završnu fazu izvršnog postupka. Naime, način izvršenja pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-135/02 od 4. februara 2003. godine određen je u početnoj fazi izvršnog postupka Rješenjem Osnovnog suda broj I-532/03 od 15. decembra 2003. godine, kojim je, na predlog tražilaca izvršenja, dozvoljeno izvršenje pravosnažne i izvršne presude na apelantovim nepokretnostima , a koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj Gž.381/04 od 3. februara 2005. godine o odbijanju žalba apelanta i trećeg lica. Taj postupak nije, niti može biti predmet ove apelacije, jer apelant nije, u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, protiv tih rješenja podnio apelaciju u propisanom roku od 60 dana od dana kada je primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.

18. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanje građanskih prava i obaveza u smislu člana 6 Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da je o ovim apelantovim pravima odlučivano u početnoj fazi izvršnog postupka Rješenjem Osnovnog suda broj I-532/03 od 15. decembra 2003. godine, kojim je, na predlog tražilaca izvršenja, dozvoljeno izvršenje pravosnažne i izvršne presude na apelantovimnepokretnostima ,koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj Gž.381/04 od 3. februara 2005. godine, a koja nisu predmet ove apelacije (vidi tačku 16). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije rješenjima koja su predmet ove apelacije, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine

20. Apelant, takođe, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju Odluku broj AP 1996/06 od 6. marta 2007. godine, te konstatuje da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Naime, novčani iznos koji je apelant bio dužan da isplati tražiocima izvršenja jeste imovina koja je, kao imovinsko pravo, zaštićena članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, osnovanost isplate, kao i visina navedenog novčanog iznosa nisu utvrđene u predmetnom izvršnom postupku, već u parničkom postupku koji je prethodio donošenju odluke u izvršnom postupku. Stoga se apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju, takođe, da odbace kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da član 13 Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13 Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti može da se posmatra samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. S obzirom na to da je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i apelantovi navodi o povredi člana 13 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

22. Apelant dalje ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Budući da je, prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, povreda ovog prava može da se utvrđuje samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14 Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći da primijeni ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u obim» garantovanog prava (vidi, Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A broj 291-B, stav 22).

23. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud već zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, budući da se radi o akcesornom pravu, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog predloga za donošenje privremene mjere.

26. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1726/08 (G. V.) | Sudska praksa | Aktio