Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1032/08 (R. D.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1032/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić i potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-1032/08, rješavajući zahtjev Rajka Dakića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Rajka Dakića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Rajko Dakić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokatica iz Banja Luke, podnio je, 1. aprila 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-001815 od 23. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-303/04 od 3. jula 2007. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje i opterećenje stana, koji je predmet spora u vezi sa kojim je podnesena predmetna apelacija, a koji se nalazi u Gundulićevoj ulici u Banja Luci (u daljnjem tekstu: sporni stan), do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv tuženih Tatjane i Trifka Buhe (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena), Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: trećetužena) i Zavoda za izgradnju grada a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) u kojem je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o otkupu spornog stana, broj OSUg-571/03/1109966100058 od 1. aprila 2003. godine, zaključen između Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), zastupane po ODP «Zavod za izgradnju» Banja Luka sa jedne strane i prvotuženih sa druge strane. Nadalje je zatraženo da se naloži brisanje upisa prava vlasništva u Knjizi položenih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova po rješenju Odjeljenja za katastar nekretnina u Banja Luci broj 09-952-K-1905/03 od 9. aprila 2003. godine nastalog na osnovu spornog ugovora i uspostava stanja kakvo je bilo prije njegovog provođenja. Svoj tužbeni zahtjev apelant je temeljio na činjenici da mu je rješenjem Okružnog suda (u kojem je radio kao sudija), broj Su-421/97 od 28. augusta 1997. godine dodijeljen na korištenje sporni stan, nakon čega je sa četvrtotuženim zaključio ugovor o korištenju stana. Sporni stan je koristio dok mu rješenjem Odsjeka u Banja Luci Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica), broj 05-050-02-54/02 od 13. juna 2002. godine, donesenog po službenoj dužnosti, nije naloženo da, kao privremeni korisnik, oslobodi i isprazni sporni stan, a da mu pripada pravo na alternativni smještaj. Apelant je naveo da je po njegovom iseljenju sporni stan dodijeljen prvotuženima na temelju ugovora o zakupu, te da su oni zatim sporni stan otkupili i uknjižili se kao vlasnici. S obzirom da je rješenje Ministarstva za izbjegla i raseljena lica od 13. juna 2002. godine, u međuvremenu oglašeno ništavim presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-336/04 od 13. juna 2007. godine, apelant je pokrenuo parnični postupak u namjeri da vrati sporni stan. Postupajući po presudi Vrhovnog suda Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica je zaključkom, broj Cl.05-050-02-02-58/2002-1 od 29. oktobra 2007. godine, obustavilo upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti protiv apelanta za njegovo iseljenje iz spornog stana navodeći, između ostalog, da ovaj organ više nema zakonsku mogućnost odlučivati u predmetnoj stvari jer je sporni stan u vlasništvu i posjedu fizičkih lica, a ne Vlade Republike Srpske.
3. Osnovni sud je, u ponovnom parničnom postupku, presudom, broj P-303/04 od 3. jula 2007. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 011-0-Gž-07-001815 od 23. januara 2008. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev. U postupku je kao nesporno utvrđeno da je apelantu rješenjem drugotuženog, 12. septembra 1997. godine, dodijeljen na korištenje sporni stan, da je na osnovu tog rješenja apelant sa četvrtotuženim zaključio ugovor o korištenju spornog stana, a da je raniji nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila D.V. koja je preminula u julu 1997. godine i koja nije imala članove porodičnog domaćinstva koji bi stekli svojstvo nosioca stanarskog prava. Nadalje je utvrđeno da je uporedo sa predmetnim sudskim postupkom vođen i upravni postupak po zahtjevu Ministarstva za izbjegla i raseljena lica o iseljenju apelanta iz spornog stana. U tom je postupku utvrđeno da je apelant, shodno članu 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, imao svojstvo privremenog korisnika spornog stana, te je na temelju odluka ovog organa na kraju i morao naspustiti sporni stan. Također je kao nesporno utvrđeno da je apelant, 22. jula 2002. godine, napustio sporni stan prije izvršenja upravnog rješenja kojim mu je naloženo da sporni stan napusti, nakog čega je drugotuženi, kao nosilac prava raspolaganja, zaključio u novembru 2002. godine ugovor o zakupu sa provotuženima koji su sporni stan, zatim, i otkupili 1. aprila 2003. godine. U toku predmetnog sudskog postupka postupka je bilo sporno da li je, u vrijeme zaključenja spornog ugovora, bilo sporno stanarsko pravo na spornom stanu što bi bilo suprotno članu 9. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova u kojem je propisano da «stan u državnoj svojini, na kojem je sporno stanarsko pravo, ne može se otkupiti do pravosnažnog okončanja spora». Osnovni sud je utvrdio da u vrijeme zaključenja spornog ugovora, odnosno otkupa stana, stanarsko pravo na spornom stanu nije bilo sporno, jer je apelant bio privremeni korisnik stana čije je stanarsko pravo na spornom stanu prestalo, te da stoga nije bilo uslova da se oglasi ništavim sporni ugovor. Također je utvrđeno da se apelant obratio Komisiji za nadovjeru ugovora o korištenju stanova sa zahtjevom da nadovjeri svoj ugovor o korištenju spornog stana ali je njegov zahtjev odbijen 22. maja 2003. godine.
4. Iz činjenica predmeta proizilazi da je apelant vlasnik imovine u Ključu koja mu je vraćena u posjed odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, broj 705-480-
1/1 od 13. juna 2000. godine, te da je apelant kao vršilac pravosudne funkcije bio dužan napustiti sporni stan kako ne bi bio u statusu višestrukog korisnika imovine.
5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, radi proizvoljne primjene zakona. Iz iscrpno elaborirane apelacije proizilazi da apelant smatra da su postojali uslovi da se sporni ugovor oglasi ništavim jer apelantu nije prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja spornog stana, koja bi se, između ostalog, dostavila Zemljišnoknjižnom odjelu Banja Luka uz nalog za zabilježbu spora.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju, osim svojih navoda o 'opasnosti' da će tuženi otuđiti ili opteretiti sporni stan u nastojanju da mu onemoguće vraćanje u posjed, apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji idu u prilog odluke da bi trebalo donijeti privremenu mjeru, radi sprečavanja nastupanja eventualnih nenadoknadivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Ustavni sud ne može svoju odluku o donošenju privremene mjere zasnovati na pretpostavkama o nastupanju štete jer bi tada ovaj mehanizam izgubio svoju svrhu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić