Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2817/08 (G. P.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2817/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-2817/08, rješavajući zahtjev Gorana Pečenice, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Gorana Pečenice, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Pečenica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Rogatice, podnio je, 22. septembra 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-Kž-08-000 050 od 24. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-35/05 od 4. marta 2008. godine. Apelant je, također, podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
2. Osnovni sud je, Presudom broj K-35/05 od 4. marta 2008. godine, apelanta i G.C. oglasio krivim i to apelanta za izvršenje krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske – Posebni dio («Službeni glasnik RS» broj 22/00; u daljnjem tekstu: KZ RS), a G.C. za krivično djelo ubistva na mah iz člana 37. KZ RS, te apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci a G.C. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Na osnovu člana 45. KZ RS u izrečenu kaznu zatvora optuženima se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 31. januara 1994. godine do 29. aprila 1994. godine. Na osnovu člana 98. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) optuženi su obavezani da solidarno plate troškove postupka u ukupnom iznosu od 6.262,00 KM, te na ime paušala iznos od po 150,00 KM, a sve u roku od 15 dana, od dana pravosnažnosti presude.
3. Odlučujući o žalbi apelanta i G.C. protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-Kž-08-000 050 od 24. juna 2008. godine, kojom je žalbe djelomično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kazni, tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju kaznu mu se na osnovu člana 45. KZ RS uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 31. januara 1994. godine do 29. aprila 1994. godine, a optuženi G.C. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i u dijelu odluke o troškovima i paušalu, tako da se apelant i C.G. u cijelosti oslobađaju dužnosti naknade troškova postupka i paušala. Žalba Okružnog tužioca Istočno Sarajevo je odbijena kao neosnovana.
4. Obrazlažući presudu, taj sud je istakao da je tokom postupka prvostepeni sud, na okolnost da li je u postupanju apelanta bilo elemenata nužne odbrane, odnosno prekoračenja nužne odbrane, dao detaljno i ubjedljivo obrazloženje kao i razloge za konačan zaključak da apelant u kritičnom momentu nije počinio djelo za koje je optužen u nužnoj odbrani niti u njenom prekoračenju. Ovakav zaključak prvostepeni sud je izveo na osnovu iskaza saslušanih svjedoka koji su, zajedno sa apelantom i oštećenim C.O., bili prisutni na terasi kuće kada se događaj desio i koji imaju neposredno saznanje o krivičnom djelu. Kantonalni sud je dalje naveo da se, cijeneći iskaze svjedoka i dovodeći iste u kontekst sa tvrdnjom odbrane da je apelant u kritičnom momentu postupao u nužnoj odbrani, s jedne strane, te imajući u vidu da nužna odbrana kao poseban pravni institut u sebi sadrži dvije osnovne komponente, protivpravni napad i odbijanje napada (odbranu), ovaj institut u konkretnom slučaju ne može primijeniti. Ovaj sud je djelomično uvažio žalbe branioca optuženih pa je u odluci o kazni preinačio presudu prvostepenog suda izričući blaže kazne kojima se po ocjeni toga suda može postići svrha kažnjavanja, kako generalna tako i specijalna prevencija.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza, proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni odredbi materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da sudovi nisu primijenili odredbe KZ RS kojima je propisana nužna odbrana iako iz samog činjeničnog opisa radnje izvršenja djela jasno proizlazi da je postojao napad oštećenog C.O. na njega, prije nego što je pucao u C.O., nanijevši mu smrtonosne povrede. Predložio je da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se odložiti izvršenje kazne zatvora do okončanja postupka po podnesenoj apelaciji.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Apelant je u navodima apelacije istakao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno prvenstveno zbog pogrešne ocjene provedenih dokaza, proizvoljne i pogrešne primjene odredbi materijalnog i procesnog prava. U dijelu apelacije koja se odnosi na zahtjev apelanta za određivanje privremene mjere apelant predlaže Ustavnom sudu donošenje privremene mjere kojom će naložiti odgodu izvršenja pravosnažne presude, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
9. U vezi sa ovim zahtjevom apelanta Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su u Republici Srpskoj način, postupak i uslovi za odlaganje izvršenja kazne regulisani Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 64/01 i 24/04). Ovim zakonom je regulisano, između ostalog, u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev, a apelant nije ničim dokazao da je takvu mogućnost iscrpio, te da je u tom pravcu neophodno djelovanje Ustavnog suda. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga navodi koje treba cijeniti nadležni organ u postupku propisanom relevantnim zakonom, kao ni navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Budući da apelant u prijedlogu za izdavanje privremene mjere nije ponudio niti jedan konkretan razlog, niti je naveo činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić