Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-135/08 (V. V.)

Odluka donesena 14. 10. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-135/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 14. oktobra 20008.godine, u predmetu broj AP-135/08, rješavajući zahtjev Vlade Vanovca za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Vlade Vanovca za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Vanovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, koga zastupa Srećko Kitić, advokat iz Visokog, podnio je, 10. januara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-993/06 od 16. avgusta 2007. godine. Apelant je, 29. septembra 2008. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupanje u parničnom predmetu Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 041-0-P-08-000141, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda, broj V-P-12/02 od 19. avgusta 2005. godine, Općina Visoko (u daljnjem tekstu: prvotužena) i „Asfaltgradnja“ d.d. Visoko (u daljnjem tekstu: drugotužena) su obavezani da apelantu solidarno naknade štetu za uništenu stambenu zgradu na k.č. broj 491 k.o. Kondžilo u iznosu od 70.043,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. avgusta 2005. godine pa do isplate kao i nadoknade troškove postupka u iznosu od 6.758,95 KM, sve u roku 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Drugotužena je obavezana da apelantu nadoknadi štetu pričinjenu na k.č. br. 491 i k.č. 493/1 u iznosu od 586,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. avgusta 2005. godine pa do isplate u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelant, 15. januara 2002. godine, podnio tužbu u kojoj navodi da je vlasnik nekretnina iz kk. ul. br. 166 KO. Kondžilo. Rješenjem Općinskog sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne poslove Visoko, broj 3/4-372-572- 27/92 od 20. avgusta 1992. godine, prvotužena je predmetnu nekretninu stavila pod svoju upravu. Rješenjem Općinske službe za geodetske i imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Općine Visoko od 5. januara 2001. godine apelantu su predmetne nekretnine na njegovog zahtjev vraćene u posjed. Dalje je apelant u tužbi naveo da je drugotužena izvodeći radove u kamenolomu Kondžilo u toku 1998. godine i 1999. godine porušila apelantovu porodičnu kuću, prateće objekte, garažu površine 42 m2, sušnicu površine 20m2, štalu površine 35m2, potočnu vodenicu površine 36m2, pješački pristupni most dužine 6m, dovod elektro energije, kaptažni bazen za vodu i oko 100 različitih stabala voća.

4. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli prvo i drugotužena. Kantonalni sud je Presudom, broj Gž-1396/05 od 20. juna 2006. godine, uvažio žalbu drugotužene i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je drugotužena obavezna naknaditi štetu apelantu, te je apelant u tom dijelu odbijen sa tužbenim zahtjevom. Žalba prvotužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Apelant je obavezan da drugotuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.290,37 KM.

5. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavila prvotužena, te je Vrhovni sud Presudom, broj 070-0-Rev-06-000993 od 16. avgusta 2007. godine, reviziju djelomično uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što je prvotužena obavezana da umjesto 70.043,94 KM apelantu isplati iznos od 586,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. avgusta 2005. godine pa do isplate sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

6. U obrazloženju revizione presude se navodi da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant vlasnik spornih nekretnina, da je iste napustio tokom 1992. godine, da su mu od strane prvotužene rješenjem od 20. avgusta 1992. godine nekretnine (i to stambeni objekat) stavljene pod njenu upravu i da su mu vraćene u posjed 5. januara 2001. godine kada je prestala uprava prvotužene na njima. Dalje je utvrđeno da je na osnovu rješenja Federalnog ministarstva energetike, rudarstva i industrije od 20. januara 1997. godine prvotužena dala drugotuženoj 26. maja 1997. godine odobrenje za radove na pozajmištu i eksploataciji krečnjaka na lokaciji Podvinjci-Kondžilo, a od navedenog Federalnog ministarstva drugotužena je dobila pravo istraživati mineralne sirovine na lokalitetu Kondžilo-

Lisovo-Podvinjci prema datim kartama. Istaknuto je da nekretnine apelanta čine k.č. 491 m2 zvana Lučica u naravi stambena zgrada od 63 m2, njiva od 743 m2 i dvorište od 500 m2 sve upisano u zemljišnoknjižnom ulošku 166 KO Kondžilo na ime Vlado Vanovac sa 1/1. Utvrđeno je da je drugotužena započela sa izvođenjem radova na kamenolomu Kondžilo u periodu od 1998-1999 godine.

7. Vrhovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza i utvrđenja nižestepenih sudova na pouzdan način utvrđeno da je apelant prvi put došao u decembru 2000. godine, te da je tada prvi put vidio svoje nekretnine. Utvrđeno je da tada nije bilo objekata i ničega već samo tabla drugotužene da tu izvodi radove. Dalje je navedeno da se u spisu nalazi procjena ratne štete od 15. avgusta 1995. godine na stambenom objektu apelanta, koju je tražio povjerenik Mjesne zajednice Podvinjci. Istaknuto je da je na zapisniku od 19. avgusta 1995. godine konstatovano je da je usljed ratnih dejstava na području Općine Visoko tokom 1994-1995 godine došlo do oštećenja na objektu apelanta koja se sastoje u sljedećem: na temeljima i zidinama posebno sa istočne i južne strane vidna su velika oštećenja-tragovi od eksplozije zbog čega je došlo do potpunog urušavanja objekta i paljenja. Šteta je totalna. Navedeni zapisnik potpisan je od strane tri člana stručne komisije i predstavnika Mjesne zajednice kao povjerenika.

8. Prema mišljenju Vrhovnog suda navedeno ukazuje da se prvotuženoj ne može staviti na teret naknada štete nastale ratnim djelovanjem, te da je to na pouzdan način utvrđeno. Istaknuto je da je rat viša sila i da prvotužena bez obzira što je u to vrijeme raspolagala predmetnim nekretninama nije mogla ni spriječiti ni predviditi uništavanje predmetnog objekta. Stoga je po ocjeni Vrhovnog suda prvotužena eskulpirana od odgovornosti za nastalu štetu na osnovu člana 177. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

9. Apelant navodi da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1uz Evropsku konvenciju. Ističe da je Vrhovni sud prekoračio svoja ovlaštenja i prekršio odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je kako sam konstatira ne prihvatajući razloge navedene u revizijskom zahtjevu prvotužene preinačio drugostepenu presudu na osnovu „dokaza“ koji se nalazi u spisu predmeta. Prema mišljenju apelanta revizijski sud se mimo revizijskih razloga i izričitog zakonskog ograničenja iz člana 241. ZPP upustio u ocjenu drugih dokaza i time prekoračio svoja ovlaštenja. Navodi da je neprimjerena i u pravnoj praksi građanskog prava nepoznata formulacija rata kao „više sile“. Prihvatanjem od strane Vrhovnog suda zahtjeva za utvrđivanje ratne štete i zapisnika o ratnoj šteti kao „krunskih dokaza“ za zaključak da se radi o ratnoj štetei nastaloj uslijed ratnih djestava što „eskulpira“ prvotuženu za nastalu štetu je po mišljenju apelanta potpuno neprimjereno i lišeno svake pravičnosti. Smatra da je Vrhovni sud suprotno odredbama člana 28. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opsanosti i odredaba člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana oslobodio Općinu Visoko od odgovornosti za štetu na njegovoj imovini. Predlaže da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda i ostavi na snazi presudu Kantonalnog suda.

10. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant navodi da mu je 1. septembra 2008. godine dostavljena na odgovor tužba tužitelja Općine Visoko i Asfaltgradnje d.d. Visoko kojom se traži da apelant vrati iznos od 85.683,81 KM sa zateznim kamatama počev od 17. avgusta 2006. godine po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate kao i naknadi troškove postupka. Navodno iz razloga jer je Presudom Vrhovnog suda FBiH, broj 070-0-Rev-06-000993 od 16. avgusta 2007. godine, djelomično uvažena revizija prvotužene i drugostepena presuda preinačena tako što je prvotužena obavezana da apelantu umjesto 70.043,94 KM isplati iznos od 586,50 KM. Međutim u tužbi je navedeno da je apelantu 17. avgusta 2006. godine u izvršnom postupku po osnovu Presude Općinskog suda, broj V-P-12/02 od 19. avgusta 2005. godine i Presude Kantonalnog suda, broj Gž-

1396/05 od 20. juna 2006. godine, isplaćen iznos od ukupno 85.683,81 KM. Apelant smatra da bi usvajanjem navedene tužbe i mogućim izvršenjem prije odluke o apleaciji za njega i njegovu porodicu mogle nastati neotklonjive štetne posljedice jer bi se odluka suda zasnivala na nezakonitoj odluci.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

13. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje su apelanti naveli u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

14. U konkretnom slučaju apelant traži odlaganje postupanja u predmetu Općinskog suda, broj 041-0-P-08-000141, do donošenja odluke o apelaciji. Smatra da bi usvajanjem tužbe i mogućim izvršenjem za njega i njegovu porodicu mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. U skladu sa navedenim Ustavni sud konstatuje da je parnični postupak čije odlaganje apelant traži tek započeo dostavljanjem apelantu odgovora na tužbu, te da u navedenom postupku još uvijek nije donesena konačna odluka koja bi eventualno mogla biti predmetom izvršenja protiv apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-135/08 (V. V.) | Sudska praksa | Aktio