Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3030/06 (C. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3030/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-3030/06, rješavajući apelaciju Cvije Mihajlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvije Mihajlović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-503/05 od 7. septembra 2006. godine, Rješenja Okružnog suda Bijeljina, broj Gž-844/2004 od 9. maja 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda Zvornik, broj RS-24/2004 od 24. augusta 2004.
godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cvija Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, podnijela je, 9. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev- 503/05 od 7. septembra 2006. godine, Rješenja Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-844/2004 od 9. maja 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda Zvornik (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-24/2004 od 24. augusta 2004. godine. Apelantica je dostavila dopunu apelacije 20. decembra 2006. godine i 5. septembra 2007. godine.
2. Apelantica je Osnovnom sudu podnijela tužbu radi poništenja rješenja AD »Kamenolom» (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 05-13/4 od 17- marta 2003. godine, kojim joj je prestao radni odnos te je predložila da je tuženi vrati na posao i isplati zaostale plate.
3. Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-24/2004 od 24. augusta 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-844/2004 od 9. maja 2005. godine, tužba u ovoj pravnoj stvari se smatra povučenom.
4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud navodi da uredno pozvani punomoćnik apelantice nije pristupio na pripremno ročište zakazano za 24. august 2004 godine, a da uz podnesak od 23. augusta 2004. godine, kojim moli odgodu ročišta zbog bolesti, nije dostavio nikakve dokaze. Kako punomoćnik tužene nije zahtijevao da se pripremno ročište održi, odlučeno je kao u dispozitivu u smislu člana 84. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 86/03 i 74/05, u daljnjem tekstu:ZPP). Također ovaj sud navodi da su neprihvatljivi navodi punomoćnika apelantice da za slučaj neprihvaćanja odgode on otkazuje punomoć i da sud lično pozove apelanticu jer je punomoćnik dužan da u smislu člana 310. stav 4 Zakona o parničnom postupku, poslije otkaza punomoći 15 dana vrši radnje za apelanticu.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud ističe da je prvostepeni sud osnovano donio rješenje da se tužba smatra povučenom, jer uredno obaviješteni punomoćnik apelantice nije pristupio na pripremno ročište za glavnu raspravu a punomoćnik tužene nije predložio da se ročište održi u odsutnosti punomoćnika apelantice. Okružni sud navodi da je tačan navod apelantice da je njen punomoćnik podneskom od 23. augusta 2004. godine, obavijestio prvostepeni sud da zbog bolesti ne može da pristupi na pripremno ročište i da joj otkazuje punomoć ukoliko sud ne prihvati da se odloži to ročište, ali da to nije opravdan razlog za odlaganje pripremnog ročišta, jer punomoćnik apelantice nije predočio dokaze da je zbog bolesti opravdano spriječen da pristupi na pripremno ročište. Također ovaj sud navodi da je u smislu člana 310. stav 4. ZPP-a punomoćnik apelantice bio dužan da zastupa apelanticu na pripremnom ročištu i pod pretpostavkom da je podneskom od 23. augusta 2004. godine, otkazao punomoć apelantici. Na kraju Okružni sud navodi da je čak i pod pretpostavkom da punomoćnik apelantice zbog bolesti stvarno nije mogao da zastupa apelanticu na pripremnom ročištu, mogao je da obavijesti apelanticu o tome da ona može opunomoćiti drugog advokata, koji bi je zastupao na pripremnom ročištu.
6. Odlučujući o reviziji koju je na presudu Okružnog suda izjavila apelantica, Vrhovni sud je Rješenjem, broj Rev-503/05 od 7. septembra 2006. godine, reviziju odbio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da u konkretnom slučaju punomoćnik apelantice nije pristupio na pripremno ročište, iako je bio uredno obaviješten, a budući da uz pismeni podnesak od 23. augusta 2004. godine, nije dostavio dokaze o opravdanoj spriječenosti da pristupi na pripremno ročište zakazano za 24. august 2004. godine, pravilan je zaključak sudova da se nisu stekli zakonski razlozi za odgađanje pripremnog ročišta. Sud navodi da je punomoćnik apelantice pismenim podneskom obavijestio sud da ukoliko ne prihvati odgodu pripremnog ročišta, otkazuje apelantici punomoć, međutim, u skladu sa članom 310. stav 4 ZPP-a, bio je dužan da još 15 dana vrši radnje za apelanticu, a prije svega da je zastupa na pripremnom ročištu zakazanom za 24. august 2004. godine. Vrhovni sud također navodi da iz stanja spisa proizlazi da apelantica nije obavijestila prvostepeni sud da je ovlastila svoju majku za poduzimanje radnji u ovom postupku. Sud na kraju ukazuje da je pogrešan stav apelantice da su nižestepeni sudovi trebali žalbu protiv prvostepenog rješenja smatrati prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje jer je apelantica izjavila žalbu protiv prvostepenog rješenja, dakle izabrala je redovan pravni lijek, iako je imala i zakonsku mogućnost da podnese prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje ili da upotrijebi oba sredstva.
7. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnom tumačenju i primjeni procesnog prava. Apelantica navodi da je nepravilan stav redovnih sudova jer prema odredbi člana 310. ZPP-a, predviđeno je da stranka može u svako vrijeme opozvati punomoć, a punomoćnik može u svako vrijeme punomoć otkazati. Apelantica smatra pogrešnim tumačenje odredbe člana 310. stav 4 ZPP-a, jer ako punomoćnik nije bio spreman da je zastupa na pripremnom ročištu, onda ne bi mogao da vrši radnje ni sljedećih 15 dana, pa prema tome nisu povrijeđene odredbe navedenog člana. Apelantica ističe da je pored advokata njen punomoćnik bila i majka koja ju je zastupala na prethodnom ročištu, a koja nije dobila poziv za sporno pripremno ročište, te nije bilo mjesta da prvostepeni sud donese osporeno rješenje. Predlaže da Ustavni sud ukine osporena rješenja i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelantica se u konkretnom slučaju žali na povredu navedenog prava, smatrajući da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju parnični postupak je vođen po tužbi apelantice i redovni sudovi su tužbu apelantice smatrali povučenom. Naime, članom 84. stav 1. ZPP propisano je da: »Ako na pripremno ročište ne dođe tužilac a bio je uredno obaviješten, smatrat će se da je tužba povučena osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi». Ustavni sud primjećuje da ratio ove odredbe treba tražiti u činjenici da se parnični postupak pokreće isključivo voljom tužioca te se pretpostavlja da je u interesu tužitelja da se postupak okonča u što kraćem roku i sa što manje odlaganja, te njegov izostanak sa ročišta ukazuje da je izgubio interes za dalje vođenje i da želi povući tužbu. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da su ispunjeni uslovi iz člana 84. stav 1. ZPP te su tužbu apelantice smatrali povučenom, a ovaj su svoj stav jasno obrazložili. Dalje, Članom 310. stav 4 ZPP propisano je da: »Poslije otkaza punomoći punomoćnik je dužan da još 15 dana vrši radnje za lice koje mu je izdalo punomoćje ako je potrebno da od njega otkloni kakvu štetu koja bi u to vrijeme mogla nastupiti». U konkretnom slučaju, sudovi su utvrdili da je punomoćnik apelantice, pismenim podneskom od 23. augusta 2004. godine, obavijestio Osnovni sud da ukoliko ne prihvati prijedlog za odgodu pripremnog ročišta otkazuje punomoć, ali da nije postupio u smislu navedenog člana.
12. U odnosu na navode apelantice da je i njena majka imala punomoć za zastupanje u navedenom predmetu i da joj sud nije uputio poziv za pripremno ročište, a što je bio u obavezi, Ustavni sud primjećuje da iz priložene dokumentacije te uvida u predmetni spis Osnovnog suda broj RS-24/2004 nije mogao utvrditi da je apelantica dala punomoć svojoj majci da je zastupa niti je prije spornog pripremnog ročišta, Osnovni sud zakazivao ročište u predmetnom sporu na koje je pozvao majku tužiteljice, kako to apelantica u apelaciji navodi. Jedino zakazano i održano ročište u navedenom predmetu bilo je pripremno ročište zakazano za 24. augusta 2004. godine na kojem je i doneseno osporeno rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Također, Ustavni sud zapaža da punomoćnik apelantice nije ni uz žalbu ni reviziju dostavio dokaz o postojanju bolesti zbog koje je tražio odlaganje pripremnog ročišta.
13. Ustavni sud smatra da kod ovakvog stanja stvari, nije moguće naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen na štetu apelantice, kao i da su sudovi dali detaljno obrazloženje svojih odluka uz navođenje jasnih i preciznih razloga za njihovo donošenje. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). a Ustavni sud u navodima apelantice i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njenu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da apelantica u svojoj apelaciji ponavlja navode koje je već isticala u žalbi i reviziji koje su razmatrali Okružni i Vrhovni sud.
14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić