Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3307/08 (A. H. I.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 35
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu · čl. 99
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-3307/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-3307/08, rješavajući zahtjev Al Husin Imada, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Al Husin Imada, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Al Husin Imad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčko Distrikta, podnio je, 21. oktobra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-695/08 od 10. oktobra 2008. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio deportaciju apelanta iz Bosne i Hercegovine, ukinuo Rješenje o stavljanju pod nadzor Ministarstva sigurnosti Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.4.1 -07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008.godine, ukinuo Presudu Suda BiH, broj U-695/08 od 10. oktobra 2008. godine, te zabranio stavljanje pod nadzor apelanta do okončanja postupaka povodom zahtjeva apelanta za privremeni boravak i azil pred Sudom BiH i Ustavnim sudom“.
2. Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine - Služba za poslove sa strancima, rješavajući po službenoj dužnosti, donijela je Rješenje, broj UP-1/19.4.1-07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008. godine, kojim je odlučeno da se apelant stavlja pod nadzor u cilju spriječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, prijetnje javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH. Stavom dva navedenog rješenja odlučeno je da će se stavljanje pod nadzor apelanta izvršiti 6. oktobra 2008. godine u 13,30 časova , smještajem u Ustanovu za prihvat stranaca Službe za poslove sa strancima – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu, a stavom tri da se mjera trajanja nadzora određuje za period od 6. oktobra 2008. godine do 5. novembra 2008. godine. Također, stavom četiri, odlučeno je da će izvršenje o stavljanju apelanta pod nadzor, sprovesti službena lica nadležne organizacione jedinice Službe za poslove sa strancima, a prema potrebi i druge organizacione jedinice Ministarstva ili policije, po zahtjevu Službe, te da će troškove boravka i smještaja stranog državljanina snosit imenovani ili BiH iz sredstava za posebne namjene Ministarstva bezbjednosti, o čemu će Služba za poslove sa strancima donijeti posebno rješenje.
3. U obrazloženju rješenja navedene su odluke kojima su okončani postupci vođeni po tužbama apelanta pred Sudom BiH i to: Rješenje Suda BiH, broj U-1141/07 od 21. januara 2008.godine, kojim je odbačena tužba apelanta podnesena protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH, broj UP-2-07-07-
2-69/07, od 27. jula 2008. godine, kojim je apelantu odbijen zahtjev za odobrenje privremenog boravka u BiH, Presuda Suda BiH, broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine, kojom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH, sektora za azil, broj UP-1-
08/1-41-1-216-2/07 od 8. avgusta 2007. godine, kojom je odbijen zahtjev apelanta za azil, te Presuda Suda BiH, broj Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje Rješenja Suda BiH, broj u-1141/07 od 21. januara 2008. godine.
4. U orazloženju je također navedeno, da je Služba za poslove sa strancima, 30. januara 2008. godine, obavještena aktom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, Ureda zastupnika Vijeća Ministara pred Evropskim sudom za ljudska prava, broj AP-1/08, da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Ap-3727/08 usvojio privremenu mjeru kojom se ukazuje da apelant ne treba biti protjeran iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH u predmetu o apelaciji broj AP-1222/07, kao ni u periodu od sedam dana od dana obavijesti apelanta o toj odluci.
5. Iz obrazloženja rješenja, proizilazi da je isto doneseno u skladu sa ovlaštenjima iz člana 99. stav 2. tačka b.) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“, broj 36/08 ), kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili bezbjednost ili međusobne odnose u BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH, a u vezi sa članom 118. stav 3. istog zakona. Odluka o troškovima postupka, utemeljena je na odredbi člana 96. stav 4. također, istog zakona.
6. Apelant je, protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti - Služba za poslove sa strancima, broj UP-
1/19.4.1-07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008. godine, izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti BiH, shodno odredbi člana 101. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. S obzirom da Ministarstvo sigurnosti BiH, nije u roku propisanom odredbom člana 101. stav 3. istog zakona odlučilo o žalbi apelanta, apelant je, u smislu odredbe člana 101. stav 4. istog zakona podnio tužbu za pokretanje upravnog spora pred Sudom BiH, radi poništenja Rješenja Ministarstva, UP-1/19.4.1-07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008.
7. Sud BiH je Presudom, broj U-695/08 od 10. oktobra 2008. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu. U obrazloženju presude sud je, pozivajući se na odredbu člana 101. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, naveo da je, 10 oktobra 2008. godine, saslušao apelanta u prisustvu njegovog punomoćnika, te da je apelant izjavio da ostaje kod navoda datih u tužbi, obrazlažući dodatno iste prilikom saslušanja.
8. Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja shodno odredbi člana 35. Zakona o upravnom sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“ broj: 19/02 i 88/07), Sud BiH je utvrdio da iz pobijanog rješenja proizilazi da je apelant stavljen pod nadzor iz razloga što je u postupku odobrenja privremenog boravka u BiH utvrđeno da je Rješenjem Suda BiH, broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine, tužba apelanta odbačena, dok je u pogledu zahtjeva za azil Presudom Suda BiH, broj U-
1172/07 od 21. januara 2008. godine, tužba odbijena. Također, Sud BiH je utvrdio da je u pobijanom rješenju navedeno da je na osnovu dokumentacije priložene u spisima, evidencija nadležnih organa za provođenje zakona i operativnih saznanja sigurnosnih službi, utvrđeno da prisustvo apelanta predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, te da je zbog toga primjenom odredbe člana 99.stav 2. tačka B). Zakona o kretnju i boravku stranaca i azilu, u odnosu na apelanta određena mjera stavljanja pod nadzor.
9. Sud je također, utvrdio da iz dokumentacije u spisu proizilazi da je tužitelju konačno i pravosnažno oduzeto državljanstvo BiH, a da mu nije konačnom i pravosnažnom odlukom regulisanao pitanje azila, niti mu je odobren boravak u BiH. Budući da apelant ima status stranca koji nezakonito boravi na teritoriji BiH i koji traži međunarodnu zaštitu, sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za smještaj apelanta u Imigracioni centar. Također, sud je ocijenio da je prigovor apelanta, iznesen tokom postupka da on ne predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu, miru i sigurnosti BiH, u suprotnosti sa podacima u spisu (izvještaji državnih agencija za provođenje zakona i sigurnosnih službi), te dovodeći iste u vezu sa iskazom samog apelanta kojeg je dao prilikom saslušanja pred tim sudom, sud je, pozivajući se na odredbu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretnju i boravku stranaca i azilu, utvrdio da navedeno ukazuje da je zaključak Ministarstva sigurnosti - Službe za poslove sa strancima o apelantovoj potencijalnoj opasnosti za javni red i mir i sigurnost BiH ispravan. Sud BiH je, također ukazao da doneseno rješenje o stavljanju pod nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja zbog prijetnji javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH, treba posmatrati i u pogledu primjene Protokola broj 7. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer u smislu navedenog Protokola, prema mišljenju suda, stranac može biti ograničen u svome kretanju i boravku kada je to nužno u iteresu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Sud BiH je, također, ocjenio da su neosnovani navodi apelanta kojima ukazuje da nema neposredno saznanje o tome da državni organi za sprovođenje zakona i sigurnosne službe imaju podatke da on predstavlja opasnost za javni poredak, navodeći da obaveza obavještavanje apelanta o navedenom nije niti jednim zakonom propisana. Isto tako, prema mišljenju suda, nije od odlučne važnosti činjenica da protiv apelanta nije vođen krivični ili prekršajni postupak, ukazujući pri tome da ova činjenica može biti od važnosti samo u postupku odobrenja boravka (član
63. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu). Prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa navedenim zakonom u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka sprječavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih, a sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine, shodno odredbi člana 7. stav 3. i 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Na kraju, Sud BiH je ocijenio da nije prihvatljiv niti prigovor apelanta da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, ukazujući da je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog iteresa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, te da stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je Rješenje o stavljanju apelanta pod nadzor pravilno i zakonito.
10. Sud BiH je, u obrazloženju pobijane presude, također, naveo da je uzeo u obzir i cijenio tešku porodičnu situaciju apelanta (bolest supruge i njegovu brigu oko malodobne djece), ali je utvrdio da ova činjenica ne može biti od odlučne važnosti za donošenje drugačije odluke isto kao i činjenica da apelantova supruga nosi zar i ne kreće se nigdje sama. S tim u vezi, sud je konstatovao da je supruga apelanta državljanka BiH, pa je pozivajući se na zakone države BiH, konkretno Zakon o ravnopravnosti polova ukazao da je istim osigurana ravnopravnost polova u svim sferama društva, citirajući u tom smislu određene članove navedenog zakona.
11. Sud je utvrdio da je neosnovan prigovor apelanta da je uručenje pobijanog rješenja izvršeno protivno odredbama Zakona o upravnom postupku, pozivajući se pri tome na odredbu člana 100. stav 1 Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji je Lex specijalis ukazujući da je navedenim članom propisano da se strancu rješenja o stavljanju pod nadzor uručuje istovremeno sa izvršenjem rješenja, nalazeći da je nadležna služba u konkretnom slučaju upravo postupila u skladu sa navedenim članom. Cijeneći i ostale prigovore tužbe, Sud BiH je utvrdio da isti nisu od značaja za drugačije rješenje ovog upravnog spora, te je primjenom odredbe člna 37.stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH odlučio kao u dispozitivu rješenja.
12. Apelant se žali da su mu pobijanom odlukom povrijeđena prava zaštićena članom II/3.d.) i e.) Ustava Bosne i Hercegovine, prava zaštićena članovima 5, 6, i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju. Analizirajući pobijanu presudu, apelant povredu navedenih prava vidi u tome što smatra da ga je „upravna vlast proizvoljno stavila pod nazor na osnovu nepostojećih dokaza“. Stoga apelant smatra da je njegovim stavljanjem pod nadzor Ministarstvo sigurnosti direktno prekršilo odluku Ustavnog suda BiH, broj AP-1222/07 od 3. oktobra 2008. godine, pa samim tim smatra da su mu ponovo prekršena njegova prava zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom. Stoga, apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „zabranjuje deportacija apelanta iz Bosne i Hercegovine; ukida Rješenje o stavljanju pod nadzor, Ministarstva sigurnosti Službe za poslove za poslove sa strancima, broj UP-1/19.4.1 -07.3-12-1/08 od 6. oktobra 2008. godine; ukida Presuda Suda BiH, broj U-695/08 od 10. oktobra 2008. godine, te zabranjuje stavljanje pod nadzor apelanta, do okončanja postupaka povodom zahtjeva apelanta za privremeni boravak i azil pred Sudom BiH i Ustavnim sudom“.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
15. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
16. U predmetnom slučaju, apelant traži donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odlučio o više stvari: zabranio njegovu deportaciju iz Bosne i Hercegovine, ukinuo upravno rješenje o njegovom stavljanju pod nadzor i osporenu presudu Suda BiH, zabranio njegovo stavljanje pod nadzor do okončanja postupka povodom zahtjeva za privremeni boravak i azil pred Sudom BiH i Ustavnim sudom BiH.
17. Apelant, dakle, prvo traži od Ustavnog suda da se zabrani njegova deportacija iz Bosne i Hercegovine, jer, prema njegovom mišljenju, sam čin smještanja u Imigracioni cetar predstavlja prvi korak ka njegovoj deportaciji iz BiH. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu proizlazi, prije svega, da postupak deportacije apelanta nije ni pokrenut, već da je u predmetnom slučaju pokrenut i proveden postupak izvršenja rješenja Ministarstva sigurnosti BiH - Službe za poslove sa strancima od 6. oktobra 2008. godine, o stavljanju apelanta pod nadzor. Sama činjenica da je apelant stavljen pod nadzor ne znači, sama po sebi, da će se taj postupak okončati njegovom deportacijom, jer je, hipotetički gledano, isto tako moguće da nakon okončanaja svih upravnih i sudskih postupaka koji se vode protiv apelanta nadzor nad njim bude ukinut. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je i dalje na snazi Odluka Evropskog suda za ljudska prava, kojom je ovaj sud usvojio privremenu mjeru, a kojom se ukazuje da apelant ne treba biti protjeran iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji broj AP-1222/07, kao ni u periodu od sedam dana od dana obavijesti apelanta o toj odluci. Naime, Ustavni sud podsjeća da je svojom odlukom, broj AP-1222/07 od 4. oktobra 2008. godine, djelomično usvojio apelantovu apelaciju i, između ostalog, utvrdio povredu njegovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske Konvencije. Navedenom odlukom su ukinute Presude Suda BiH, broj u-1172/07 od 21. januara 2008. godine, i Presuda broj Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine, te su predmeti u ova dva slučaja vraćeni Sudu BiH na ponovne postupke.
18. U pogledu apelantovog zahtjeva da Ustavni sud odlukom o privremenoj mjeri ukine upravno rješenje o njegovom stavljanju pod nadzor i osporenu presudu Suda BiH iz razloga što su navedene odluke, navodno, zasnovane na kršenju apelantovih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se odluka o privremenoj mjeri, u skladu sa odredbama člana 77. Pravila Ustavnog suda, može donijeti u slučaju kada bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice za apelanta i radi pravilnog vođenja postupka. Također, Ustavni sud je u više slučajeva istakao da je član
77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može, u principu, cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za usvajanje privremene mjere, odnosno uz apelaciju (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka o privremenoj mjeri, broj AP-
1925/05 od 13. oktobra 2005. godine, tačka 10). Stoga, pravna priroda, svrha i smisao privremene mjere jeste da se njome interveniše kada postoje izgledi da bi njenim nedonošenjem mogle nastupiti konsekvence koje bi se teško mogle ispraviti u kasnijoj fazi nekog postupka koji slijedi. Imajući ovo u vidu, kao i činjenicu da se odluka o ukidanju osporenih odluka može donijeti samo nakon razmatranja meritornih pitanja koje apelant pokreće apelacijom, odnosno donošenjem odluke o meritumu u smislu člana 59. stav 2. alineja 2. Pravila, Ustavni sud smatra da je neosnovan i ovaj dio zahtjeva apelanta.
19. Naposljetku, apelant je istim zahtjevom tražio da Ustavni sud zabrani njegovo stavljanje pod nadzor do okončanja postupka povodom zahtjeva za privremeni boravak i azil pred Sudom BiH i Ustavnim sudom BiH. U obrazloženju ovog dijela zahtjeva za privremenu mjeru, apelant u apelaciji nudi navode, činjenice i dokaze kojim potkrepljuje svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije. Međutim, apelant ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere u ovome dijelu, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Apelant smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argumente za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, u suštini nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi usvojio zahtjev za privremenu mjeru i u ovome dijelu, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra neosnovanim, u cijelini, apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić