Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1203/06 (M. R.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Dokazni postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1203/06
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1203/06, rješavajući apelaciju Muharema Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muharema Ramića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0- Gž-06-000 607 od 8. decembra 2006. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Muharem Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Jasmina Marić, advokatica iz Jablanice, podnio je 19. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-169/05 od 17. februara 2006. godine. Apelant je 15. decembra 2006. godine dopunio apelaciju žaleći se na Presudu Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 607 od 8. decembra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda zatraženo je 11. maja 2006. godine i 25. januara 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od učesnika u postupku, «Putniktours-Prozor» d.o.o Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: tuženi), 19. decembra 2006. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 7. juna 2006. godine, tuženi 17. januara 2007. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog su 3. marta 2008. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je podnio tužbu protiv «Putniktours-Prozor» d.o.o. Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: tuženi), Općinskom sudu u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), radi utvrđenja da je njegov radni odnos kod tuženog prestao na nezakonit način, te da se u skladu sa tim tuženi obaveže da apelanta vrati na rad u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. Nadalje, apelant je tražio da mu se isplati naknada plaće u visini one plaće koju bi ostvario da je radio i to u iznosu od 8.557,60 KM za period od 29. juna 2001. godine do 31. januara 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospjelosti svakog pojedinog obroka do isplate, kao i naknadu plaće do njegovog ponovnog uspostavljanja radnog odnosa i troškova parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
7. Presudom Općinskog suda, broj P-67/02 od 18. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-485/04 od 4. novembra 2006. godine, poništeno je Rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa broj 02/01 od 11. jula 2001. godine, i naloženo tuženom da apelanta vrati na posao. Istom presudom je tuženi obavezan da apelantu isplati naknadu plaće u visini koju bi apelant ostvario da je radio, u iznosu od 8.557,60 KM za period od 29. juna 2001. godine do 31. januara 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospjelosti svakog pojedinog obroka do isplate, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen. Ujedno je tuženi obavezan apelantu naknaditi troškove postupka u iznosu od 831,00 KM, u roku od 15 dana.
8. U obrazloženju prvostepene presude sud se pozvao na odredbe člana 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/02: u daljnjem tekstu ZOR FBiH) kojom je utvrđeno da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. Tokom postupka tuženi nije dokazao da je povreda radne obaveze takve težine da je daljnje održavanje radnog odnosa nemoguće, odnosno nije dokazao da su pričinjene povrede na osnovu kojih je utvrđen otkaz ugovora o radu (neopravdan dolazak na posao) jer je apelant, po nalogu zakonskog zastupnika tuženog, nastavio raditi, što ukazuje na to da nije izbjegavao radne zadatke. Konačno, sudovi su zaključili da tuženi nije dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz, u smislu odredbi člana 91. ZOR FBiH.
9. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-169/05 od 17. februara 2006. godine revizija tuženog je uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje.
10. Postupajući po odluci Vrhovnog suda, Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-06-000 607 od 8. decembra 2006. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i pobijanu prvostepenu presudu preinačio. Tom presudom je poništeno rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa i utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog od 29. juna 2001. godine do 28. januara 2002. godine. Nadalje, tuženi je obavezan da apelantu isplati na ime neisplaćenih plaća za navedeni period ukupan iznos od 1.704,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 3. juna 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, te troškove postupka u iznosu od 635,25 KM. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na vraćanje na posao i isplatu plaća nakon 28. januara 2002. godine odbijen je kao neosnovan. I konačno, apelant je obavezan da tuženom isplati naknadu za sastav revizije u iznosu od 544,96 KM, dok je višak preko tog iznosa odbijen kao neosnovan.
11. U toku ponovnog postupka je nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlen kod tuženog od 1996. god kao autoelektričar, da je u maju i junu 2000. godine došlo do privatizacije tuženog, a da je apelant imao i svoju radionicu za tehnički pregled vozila u Bugojnu. Tuženi je 11. jula 2001. godine donio rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos 29. juna 2001. godine, zbog neopravdanog nedolaska na posao počevši od 29. juna 2001. godine, koje je apelant primio 28. januara 2002. godine. Apelant je nastavio raditi za tuženog i nakon 29. juna 2001. godine, ali kod kuće i to po osnovu radnog odnosa, a ne ugovora o radu, na šta se pozivao tuženi. Tuženi nije dokazao činjenicu neopravdanog apelantovog odsustva sa posla valjanim dokazima, kao što je evidencija o radu, protivno razlozima utvrđenim članom 91. ZOR FBiH, iako je na njemu teret dokazivanja da je u pitanju povreda radne obaveze neopravdanog odsustva sa posla. S druge strane, apelant također nije dokazao činjenicu da je radio za tuženog i nakon prijema rješenja o prestanku radnog odnosa, dakle nakon 28. januara 2002. godine, pa je sud prihvatio da je radni odnos trajao do tog datuma. U tom smislu je apelant i imao pravo na isplatu plaća od 29. juna 2001. godine do 28. januara 2002. godine, što za navedeni period ukupno iznosi 1.704,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Zakonske zatezne kamate su dosuđene od 6. marta 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe, jer se radi o povremenim novčanim potraživanjima na koja zatezna kamata teče od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (član 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima). Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na vraćanje apelanta na posao nakon 28. januara 2002. godine nije prihvaćen, jer je tuženi zaključenjem Ugovora o radu broj 17/04 od 21. decembra 2004. godine, a nakon pravosnažnosti prvostepene presude, vratio apelanta na posao, ali je taj ugovor o radu prestao otkazom ugovora o radu i Odlukom broj 03/5 od 12. januara 2005. godine, što apelant nije osporavao pokretanjem novog sudskog postupka.
12. I konačno, Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000408 od 8. januara 2008. godine, revizija apelanta i tuženog je odbačena. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda se navodi da je u ovoj pravnoj stvari vidljivo da vrijednost spora pobijanog dijela pravomoćne presude, koju tuženi pobija, iznosi 1.704,80 KM, što ukazuje da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dozvoljenosti tuženikove revizije iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), nije ostvaren. Također, ni imovinski cenzus u pogledu dopuštenosti revizije koju je apelant uložio nije ispunjen s obzirom da on drugostepenu presudu revidira do iznosa od 8.267,60, tako da na osnovu iste odredbe iz člana 237. stav 2. ZPP FBiH nije dozvoljena ni apelantova revizija.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je ukratko iznio tok postupka pred redovnim sudovima, smatrajući da su u odnosu na njega pogrešno primijenjene relevantne zakonske odredbe iz člana 237. stav 2. ZPP FBiH. Apelant je dostavio i Presudu Općinskog suda, broj P-65/02 od 20. februara 2004. godine, koja se odnosi na istovjetan tužbeni zahtjev zaposlenika E. B. kao i Presudu Vrhovnog suda broj Rev-116/05 od 8. novembra 2005. godine kojom je revizija odbačena kao nedopuštena, jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 KM. Zbog činjenice da je u njegovom slučaju revizija tuženog uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, apelant smatra da je materijalno pravo (odredbe o dopuštenosti revizije) nepravilno primijenjeno i da je on sam diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Apelant naročito ističe da su osporene presude u suprotnosti sa praksom koju su sudovi zauzimali u sličnim slučajevima, u čemu apelant vidi različito postupanje sudova koje je dovelo do povreda prava na pravičan postupak i na zabranu diskriminacije.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da je prilikom odlučivanja o reviziji sud postupio na temelju ovlaštenja iz člana 237. stav 3. ZPP FBiH, jer je prema mišljenju suda odlučivanje o navedenoj reviziji od značaja za primjenu prava i u drugim slučajevima. U konkretnom predmetu, prema mišljenju suda, radilo se o pravilnoj primjeni odredbe člana 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Prema praksi Vrhovnog suda u izreci presude se ne navodi odluka da je sud dopustio reviziju (iako nije dostignut imovinski cenzus iz člana 237. stav
2. ZPP), jer to iz obrazloženja odluke proizlazi. Ocjenu je li odlučivanje o reviziji od značaja za primjenu prava i u drugim slučajevima, Vrhovni sud vrši između ostalog i na temelju toga koliko je učestala takva povreda od drugih sudova. Iz navedenih razloga Vrhovni sud smatra da apelaciju, kao neutemeljenu, treba odbiti.
15. U odgovoru na apelaciju tuženog učesnika u postupku se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, pa apelaciju treba odbaciti kao nedopuštenu.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o parničnom postupku FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) relevantne odredbe glase:
«Član 7.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice[...] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 237.
[...] (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocjeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.»
17. U Zakonu o radu FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase:
«Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 69.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.
Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 88.
Poslodavac odnosno zaposlenik može otkazati ugovor o radu, bez obaveza poštivanja propisanog otkaznog roka, kada, zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć. Prije otkazivanja ugovora o radu iz stava 1. ovog člana, poslodavac može zaposlenika pismeno upozoriti na obaveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obaveza.
Član 90.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Član 91.
Ako zaposlenik odnosno poslodavac otkazuje ugovor o radu iz razloga navedenih u članu 88. stav 1. ovog zakona, obavezan je da dokaže postojanje opravdanog razloga za otkaz.
Član 96.
Ako zaposlenik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka. Ako sud utvrdi da je otkaz poslodavca nezakonit, poslodavac će vratiti zaposlenika na rad i isplatiti naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio. [...]»
VI. Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. Vezano za žalbene navode koji se odnose na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-169/05 od 17. februara 2006. godine apelacija bi bila preuranjena, a budući da je dopunom apelacije od 15. decembra 2006. godine apelacija izjavljena i protiv konačne Odluke Kantonalnog suda broj 007-0- Gž-06-000 607 od 8. decembra 2006. godine, onda postupak treba posmatrati u cjelini (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03). S obzirom na to da je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-169/05 od 17. februara 2006. godine revizija tuženog uvažena, drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 607 od 8. decembra 2006. godine.
21. Dakle, u konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 607 od 8. decembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 8. decembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
23. Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 607 od 8. decembra 2006. godine navodeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosi na poništenje odluke o prestanku apelantovog radnog odnosa i isplatu neisplaćenih plaća iz radnog odnosa. U odgovoru na pitanje je li član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj treba podsjetiti na dosadašnju praksu institucija koje su u Bosni i Hercegovini odlučivale o zaštiti osnovnih prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom i izvesti nesporan zaključak da se sporovi iz radnih odnosa tiču «građanskih prava i obaveza», te da se na postupke u vezi sa radnim odnosom i pravima iz radnog odnosa primjenjuje član 6. Evropske konvencije (CH/99/2007, Rakita protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 31. marta 2003. godine, tačka 51; CH/99/3015, Sulejman Ahmetašević protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti od 7. marta 2005. godine, tačka 15. et sequ). Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02).
26. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03). Već je ranije utvrđeno da je apelacija u odnosu na presudu Vrhovnog suda preuranjena, jer njome nije okončan predmet nego je vraćen Kantonalnom sudu na ponovni postupak, tako da će se elementi prava na pravičan postupak odnosno navodi apelanta da mu je povrijeđeno navedeno ustavno pravo ispitati u odnosu na konačnu Presudu Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 607 od 8. decembra 2006. godine.
27. Ustavni sud, nadalje, konstatira da je za pravilnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju bilo neophodno utvrditi šta je razlog apelantovog nedolaska na posao nakon što je radionica tužene ponovo puštena u rad, odnosno je li on bio obavezan da dolazi na rad u radionicu. Od odgovora na ovo pitanje zavisi zaključak da li apelant nije dolazio na posao nakon puštanja radionice u ponovni pogon na osnovu svoje ocjene da u radionici nema uvjeta za rad ili je apelantov rad kod kuće bio rezultat prešutne saglasnosti tužene da apelant svoje poslove i radne zadatke i dalje obavlja za tuženu kod kuće, umjesto na svom radnom mjestu u radionici. Vrhovni sud je ocijenio da se nižestepeni sudovi ovim pitanjima nisu bavili, iz kojih razloga je utvrdio da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz člana 7. ZPP FBiH, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega je reviziju i uvažio, presudu drugostepenog suda ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
28. Postupivši po Presudi Vrhovnog suda, Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-06-000 607 od 8. decembra 2006. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i pobijanu prvostepenu presudu preinačio. Tom presudom je poništeno rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa i utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog od 29. juna 2001. godine do 28. januara 2002. godine i da mu za taj period pripada na ime neisplaćenih plaća ukupan iznos od 1.704,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe i troškovi postupka u iznosu od 635,25 KM. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na vraćanje na posao i isplatu plaća nakon 28. januara 2002. godine odbijen je kao neosnovan.
29. Sudovi su također utvrdili da tuženi nije dokazao činjenicu neopravdanog apelantovog odsustva sa posla valjanim dokazima, kao što je evidencija o dolasku radnika na posao, a sam je izjavio da mu je sjedište bilo u Jablanici i da je samo povremeno odlazio u Bugojno, pa nije ni mogao imati uvid u redovnost dolaska radnika na posao. Dakle, protivno odredbama člana 91. ZOR FBiH nije dokazano da postoji razlog za otkaz, koji je naveden u rješenju od 11. jula 2001. godine, iako je na tuženom bio teret dokazivanja da je u pitanju povreda radne obaveze ili teži prestup, koji su takve prirode da nije bilo osnovano očekivati nastavak radnog odnosa. S druge strane, kako ni apelant nije dokazao da je radio za tuženog i nakon prijema rješenja o prestanku radnog odnosa, tj. nakon 28. januara 2002. godine, to je Kantonalni sud prihvatio da je apelantov radni odnos trajao do toga datuma. U vezi s tim apelantu je utvrđeno pravo na plaću za period od 29. juna 2001. godine do 28. januara 2002. godine, u iznosu od 1.704,80 KM. Zakonske zatezne kamate su dosuđene od 6. marta 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe, jer se radi o povremenim novčanim potraživanjima na koje zatezna kamata teče od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (član 279. stav
3. ZOO). Kantonalni sud, konačno, nije prihvatio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na vraćanje apelanta na rad nakon 28. januara 2002. godine, jer je tuženi nakon pravosnažnosti prvostepene presude, odnosno 21. decembra 2004. godine, vratio apelanta na rad zaključenjem Ugovora o radu broj 17/04 od 21. decembra 2004. godine.
30. Što se samog sudskog postupka tiče apelant je, u konkretnom predmetu, imao mogućnost da preduzima pravne radnje radi zaštite svojih prava u sudskom postupku. Apelant je imao pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Nadalje, apelantu je pružena mogućnost javne rasprave pred sudom pune jurisdikcije kao «suštinski element» prava na pravično suđenje.
31. Stoga, imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
32. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje.
33. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
“Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
Član 14. Evropske konvencije glasi:
“Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
34. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
35. Ustavni sud prije svega mora utvrditi je li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 40/04).
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelant žali na diskriminaciju u vezi s pravom iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, apelant ne navodi prema kojem osnovu smatra da je diskriminiran, odnosno prema kojem bi osnovu trebalo ocjenjivati, navodno, različit tretman, niti nudi bilo kakve dokaze kojima bi svoje tvrdnje o diskriminaciji potkrijepio. Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da je Vrhovni, a nakon toga i Kantonalni sud, donio drugačije odluke o poništenju odluke o radnom odnosu i naknadi plaće u predmetu koji može, prema nekim elementima, biti sličan, ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu ako se u takvim predmetima donesu različite odluke. Naime, kako je to Ustavni sud već obrazložio, primjene zakonskih propisa i postojanje osnova da se poništi odluka o prestanku radnog odnosa i utvrdi adekvatna naknada plaće za vrijeme koje je apelant stvarno radio, ocjenjuje se u svakom konkretnom slučaju, zavisno od konkretnih okolnosti, pa se ne može smatrati da donošenje drugačijih odluka s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta predstavlja, samo po sebi, diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu.
37. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravičan postupak.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporena presuda donesena u skladu sa ovlaštenjem suda da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne, a ne postoje drugi razlozi koji bi ukazivali na povredu prava na pravičan postupak.
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi sa osporenom presudom, ukoliko apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su osobe koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način, ili ako takva diskriminacija očigledno ne proizlazi iz odluka koje pobija.
40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić