Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-651/08 (D. B.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Minimalna prava optuženog - pristup spisima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-651/08

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 651/08, rješavajući apelaciju Dušana Boljanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Boljanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Kž-07-000 211 od 4. decembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-K-07-000 003 od 12. jula 2007. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dušan Boljanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. februara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-07-000 211 od 4. decembra 2007. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-K-07-000 003 od 12. jula 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora apelantu po pravomoćnoj presudi Okružnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva u Trebinju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 5. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. marta, Okružni sud 26. marta, a Tužilaštvo 17. marta 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 1. oktobra 2008. godine dostavljeni apelantu.

5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 651/08 od 3. aprila 2008. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Okružnog suda broj 015-0-K-07-000 003 od 12. jula 2007. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i promet opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje mu je utvrđena kazna zatvora od dvije godine, u stjecaju s krivičnim djelom teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 7. u vezi sa članom 20. KZRS, za koje mu je utvrđena kazna zatvora od 6 godina, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 7 godina. U kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a obavezan je da naknadi i troškove krivičnog postupka.

8. Tokom prvostepenog postupka sud je proveo predložene dokaze, pa je, nakon analize tih dokaza, zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant 14. decembra 2005. godine u večernjim satima u mjestu Stepen, općina Gacko, nosio dvije najlonske vreće napunjene biljnom materijom za koju je vještačenjem utvrđeno da predstavlja opojnu drogu. Nakon što ga je presrela patrola policije PS Gacko, apelant je te vreće bacio i pobjegao. Malo kasnije policijska patrola je sustigla apelanta u blizini njegove kuće. Nakon što ga je policija pozvala da se zaustavi i preda i nakon što ga je jedan od policajaca Ivan Maljević (u daljnjem tekstu: oštećeni) sustigao i uhvatio za ramena, apelant se okrenuo prema oštećenom i, pucajući iz pištolja nepoznate marke, ranio oštećenog, koji nije bio naoružan, u predio natkoljenice lijeve noge. Nakon toga su obojica pali, a apelant je, zatim, iz ležećeg položaja, sa udaljenosti od oko 2 m, ponovo pucao u pravcu oštećenog koji je ležao na zemlji. Tom prilikom apelant je ispalio tri metka od kojih su dva pogodila oštećenog u predio lijevog slabinskog dijela, a jedan metak u predio natkoljenice desne noge, čime mu je nanio teške tjelesne povrede opasne po život.

9. Prvostepeni sud je, također, utvrdio da se apelant nakon toga udaljio sa mjesta događaja u nepoznatom pravcu i da je bio nedostupan organima gonjenja sve do 29. septembra 2006. godine, kada je uhapšen u Nikšiću, Republika Crna Gora, a zatim, 28. decembra 2006. godine, izručen nadležnim vlastima, odnosno pripadnicima Sudske policije u Trebinju. Prvostepeni sud je detaljno u presudi analizirao način izvršenja krivičnog djela, uzimajući u obzir brojne provedene dokaze koje su izveli i optužba i odbrana, a koji su detaljno pobrojani u prvostepenoj presudi. Prvostepeni sud je, također, obrazložio zbog čega nije prihvatio apelantovu odbranu koja se zasnivala na alibiju, odnosno tvrdnji da se apelant u vrijeme kritičnog događaja nalazio na drugom mjestu, tačnije u Nikšiću. Sud je u vezi s tim ukazao na nedostatke iskaza svjedoka odbrane, dr. Velimira Vukasanovića, te na niz nelogičnosti i kontradiktornosti u njegovom iskazu, a naročito u nemogućnosti ovog svjedoka da objasni neke sporne činjenice u vezi sa svojim svjedočenjem, kao što je, npr., tvrdnja da je apelanta u kritično vrijeme uputio na pregled u Radiološku službu Opće bolnice Nikšić. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je na uputnici žig Doma zdravlja Nikšić iako se kritične večeri ovaj svjedok nalazio u bolnici kao dežurni ljekar, a svjedok nije mogao objasniti ovu činjenicu. Dalje, sud je, također, utvrdio da apelant kao pacijent nije evidentiran u protokole ni bolnice, niti Doma zdravlja Nikšić, kao i da su zvanična obavještenja nadležnih institucija potvrdila da broj pod kojim je ova navodna uputnica zavedena ne postoji u službenim knjigama. Sud je ocijenio da obrazloženja koja je ponudio ovaj svjedok nisu uvjerljiva, da su čak kontradiktorna i drugim svjedočenjima koje je odbrana izvela a čiji je cilj da podrže apelantovu tvrdnju da je u kritično vrijeme bio na pregledu u Nikšiću.

10. Također, prvostepeni sud je detaljno obrazložio i zbog čega nije prihvatio kao vjerodostojne druge iskaze svjedoka odbrane, naročito ističući iskaz svjedokinje Sanele Doknić, koja je jedina od svjedoka odbrane ispitana neposredno nakon kritičnog događaja. Naime, iskaz koji je ova svjedokinja dala na glavnom pretresu razlikovao se, kako to navodi prvostepeni sud, od iskaza koji je ista svjedokinja dala u istrazi i u kojem je tvrdila da joj je apelant kritičnog dana rekao da ide u Nikšić. Prvostepeni sud je ocijenio da je ova svjedokinja svoj iskaz u istrazi, koji je svojeručno potpisala bez primjedaba, dala neposredno nakon kritičnog događaja «kada nije postojala mogućnost dogovora sa optuženim i svjedocima odbrane», a da je iskaz koji je dala na glavnom pretresu prilagodila potrebama podržavanja apelantovog alibija, zbog čega njenom iskazu na glavnom pretresu sud nije poklonio vjeru.

11. Dalje, prvostepeni sud je analizirao i iskaz vještaka, dr. Mihajla Kuliša, kojeg je angažirala odbrana, pa je tom iskazu poklonio vjeru ocijenivši ga stručnim i zasnovanim na obimnoj medicinskoj dokumentaciji. Međutim, sud je obrazložio da činjenica koju je vještak konstatirao, da apelant ima određeno ograničenje fizičkih sposobnosti, ne može voditi zaključku da apelant nije mogao počiniti krivična djela koja su mu stavljena na teret. Također, sud je naročito uzeo u obzir da je apelant više od 10 mjeseci bio u bjekstvu, ocijenivši da ovakvo njegovo ponašanje «nije u skladu sa rezoniranjem čovjeka koji se ne osjeća krivim i koji napuštanjem svog mjesta prebivališta žrtvuje radno mjesto, koje je, prema vlastitom priznanju, teško dobio nekoliko mjeseci prije kritičnog događaja». Prvostepeni sud je, također, zaključio da je apelantova odbrana, koja je zasnovana na tezi da je «cjelokupan događaj inscenirala policija, da je kompletan događaj [apelantu] namješten, da su policajci pucali jedni na druge i međusobno se izranjavali», paušalna i činjenično nezasnovana.

12. Odlučujući o žalbama apelanta i okružnog tužioca u Trebinju, Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kž-07-000 211 od 4. decembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio, a tužiočevu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantu, osim izrečene jedinstvene kazne zatvora, izrekao i mjeru sigurnosti oduzimanja 27,329 kg opojne droge – psihoaktivne supstance tetrahidrokanabinola, kao predmeta za izvršenje krivičnog djela.

13. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da apelantovi žalbeni navodi o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka nemaju osnova. Vrhovni sud je obrazložio i da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi o povredi prava na odbranu, odnosno tvrdnje da se prvostepena presuda zasniva na dokazima koji su dostavljeni odbrani na samom glavnom pretresu, dokazima koji nikad nisu dostavljeni i na dokazima koji su pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je odbrana predložila da se sasluša svjedokinja Sanela Doknić, pa je ova svjedokinja saslušana na glavnom pretresu održanom 29. maja 2007. godine. Tom prilikom svjedoka je direktno ispitao apelantov branilac, a zatim ga je unakrsno ispitao tužilac. Prilikom osporavanja navoda ove svjedokinje iznesenih na glavnom pretresu, tužilac je pročitao dio iskaza koji je ova svjedokinja dala u istrazi, data joj je mogućnost da objasni svoj prethodni iskaz, a taj iskaz je predat i sudu. Prema zaključku Vrhovnog suda, na ovaj način je ispoštovana odredba člana 280. stav 1. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), a nedostavljanje ovog dokaza odbrani, odnosno dostavljanje samo sudu na glavnom pretresu, ne predstavlja kršenje apelantovog prava na odbranu. Također, Vrhovni sud je utvrdio da je i vještak, dr. Slobodan Prtilo direktno i unakrsno ispitan na glavnom pretresu održanom 24. januara 2007. godine, kada je Tužilaštvo predalo sudu izvještaj i zaključak ovog vještaka.

14. Vrhovni sud, dalje, konstatira da «nema zakonske obaveze tužioca da dostavlja spise i dokaze optuženom i njegovom braniocu ni u toku provođenja istrage, ni nakon potvrđivanja optužnice, niti u toku glavnog pretresa». Vrhovni sud je ovaj stav dalje obrazložio time da je dokazni postupak, kao ključni dio glavnog pretresa, primarni i osnovni način utvrđivanja istine, koji se realizira «kroz sučeljavanje dviju suprotstavljenih strana koje izvode svoje dokaze i imaju punu dokaznu inicijativu», a pri tome je kontradiktornost vodeći princip izvođenja dokaza na glavnom pretresu. Nakon što je detaljno obrazložio procesne propise u vezi sa izvođenjem dokaza, Vrhovni sud je konstatirao da je nesporno da je tužilac imao u posjedu iskaz svjedokinje Sanele Doknić, koji je dala ovlaštenom licu CJB Trebinje neposredno nakon kritičnog događaja, te da je taj iskaz tužilac koristio prilikom unakrsnog ispitivanja ove svjedokinje na glavnom pretresu, kada ga je predao i sudu. Vrhovni sud je zaključio da je tužilac na zakonit način koristio raniji iskaz ove svjedokinje, odnosno da je dokazni materijal iznio na način dopušten zakonom i predao ga u sudski spis, te da su svi apelantovi žalbeni prigovori u vezi sa ovim neosnovani.

15. Također, Vrhovni sud je ustanovio i da je prvostepeni sud obrazložio odbijanje prijedloga odbrane da se izvede rekonstrukcija događaja još na glavnom pretresu od 22. juna 2007. godine u rješenju koje je povodom ovog prijedloga doneseno. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da je sud ovlašten, prema odredbi člana 270. stav 2. ZKP, da odbije da se izvede predloženi dokaz ukoliko ocijeni da taj dokaz nije značajan za predmet ili je predloženi dokaz nepotreban, kako je to sud i uradio u odnosu na predloženi dokaz rekonstrukcijom događaja. Vrhovni sud je, također, zaključio da je prvostepeni sud pažljivo analizirao sve provedene dokaze, te da je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti značajne za pravilno presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i stav 3.b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih tvrdnji apelant navodi da tužilac nije nikada apelantu, odnosno njegovim braniocima, dostavio određene izjave i druge dokaze, niti je braniocima omogućen uvid u te dokaze prije samog kraja glavnog pretresa, iako je očigledno, kako apelant navodi, da je «riječ o dokazu koji prvostepeni sud smatra veoma značajnim za donošenje svoje odluke». Apelant smatra da mu na ovaj način nije pruženo adekvatno vrijeme i uvjeti za pripremanje odbrane, što je suprotno odredbi člana 6. stav 3.b) Evropske konvencije. Apelant, također, navodi da mu je dostavljena izjava neposrednog hirurškog pregleda vještaka, dr. Slobodana Prtila, i to na glavnom pretresu, kada je ovaj vještak branio svoj nalaz i mišljenje i kada je izjavio da je digitalne fotografije predao Tužilaštvu. Međutim, apelant navodi da mu disketa sa ovim fotografijama nikada nije dostavljena. Također, apelant navodi da su mu određeni dokazi u vezi sa izjavom svjedoka, dr. Velimira Vukasinovića, odnosno zvanični dopisi Opće bolnice u Nikšiću i Doma zdravlja Nikšić dostavljeni tek 12. jula 2007. godine, neposredno pred završetak glavnog pretresa.

17. Također, apelant navodi da sud nije dopustio da se izvedu određeni dokazi, koje je odbrana najavila već na početku glavnog pretresa, a koje apelant i dalje smatra krucijalnim za donošenje pravilne odluke, kao što je rekonstrukcija događaja. Također, apelant navodi da mu je još 1999. godine dijagnosticirano oboljenje bubrega i zglobova, poznato kao «sindrom Rieter», a 2000. godine «prolap mitralnog srčanog zaliska» i «hronični perikarditis», pa bi rekonstrukcija pokazala da, zbog tih oboljenja, apelant nije mogao izvršiti krivično djelo na način kako je to u osporenim presudama zaključeno. Apelant smatra da je odbijanje da se provedu određeni dokazi koje je on predložio bilo proizvoljno, te da je zbog toga i odluka o apelantovoj krivici proizvoljna, budući da smatra da se do ispravnog zaključka o eventualnoj apelantovoj krivičnoj odgovornosti nije moglo doći bez rekonstrukcije, naročito zato što se apelant, kako navodi, «branio alibijem». Apelant smatra i da su «težina optužbe protiv apelanta i publicitet oko ovog krivičnog postupka utjecali na to da su sudije koje su sudile u ovom predmetu bile vođene ličnim emocijama, a ne objektivnim stanjem stvari», čime apelant u suštini u pitanje dovodi i nepristranost suda.

b) Odgovori na apelaciju

18. Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, ističući da su navodi koji su izneseni u apelaciji «gotovo doslovno prepisani iz žalbe», a da je te navode Vrhovni sud već razmotrio u svojoj odluci i o njima usvojio stav. Vrhovni sud smatra da apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje nisu ničim obrazloženi, već da se suštinski radi o «isticanju prigovora bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, za koje Ustavni sud BiH nije nadležan». Na osnovu toga, Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.

19. Okružni sud je, također, osporio navode iz apelacije navodeći da osporenim presudama nisu prekršena prava na koja se apelant poziva. Okružni sud je naveo da se iz apelantovih navoda ne može zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorska, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.

20. Tužilaštvo je, također, osporilo navode iz apelacije, ističući da su svi apelantovi navodi neosnovani, zato što osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Stoga predlaže da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 165.

Vještak dostavlja nalaz i mišljenje, kao i radni materijal, skice i zabilješke organu koji ga je odredio.

Član 259.

(1) Osim u slučajevima predviđenim ovim zakonom, sudija, odnosno predsjednik glavnog vijeća može prekinuti glavni pretres zbog odmora ili zbog isteka radnog vremena ili da bi se neki dokaz pribavio u kratkom vremenu ili zbog pripremanja optužbe ili odbrane. [...] Član 270.

[...] (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje dokaza.

Član 277.

[...] (5) Vještak iznosi svoj nalaz i mišljenje usmeno na glavnom pretresu. U tom slučaju će vještak biti direktno, unakrsno, odnosno dodatno ispitan od obje stranke i branioca, odnosno suda.

(6) Pisani nalaz i mišljenje vještaka bit će prihvaćeni kao dokazni materijal samo ukoliko je taj vještak svjedočio na pretresu.

Član 280.

(1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili osporavanja iznesenih navoda ili u odgovoru na osporavanje ili dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili osporava svoj prethodni iskaz. [...] Član 296.

[...] (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Kž-07-000 211 od 4. decembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. i 3.b) Evropske konvencije.

27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti iz cijelog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika, ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

[...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[...] b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

29. Ustavni sud zapaža da se osnovni apelantovi prigovori odnose na navodnu nemogućnost da ima odgovarajuće vrijeme za pripremanje odbrane, jer mu određeni iskazi nisu nikada ili su kasno dostavljeni, te na odbijanje njegovog prijedloga da se izvede dokaz rekonstrukcijom događaja. Dakle, apelant, u suštini, ističe prigovor da mu je uskraćena ravnopravnost u postupku čiji su rezultat osporene presude, zato što mu je, kako tvrdi, uskraćen pristup određenim dokazima. Također, apelant smatra da su, zbog publiciteta koji je, kako tvrdi, dat krivičnom postupku protiv njega, sudije bile vođene ličnim emocijama, čime osporava njihovu nepristranost u konkretnom slučaju.

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da pravo na pravično suđenje podrazumijeva, inter alia, i princip kontradiktornosti kao karakteristiku postupka zajedno sa principom ravnopravnosti strana u postupku. Naime, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, svaka strana u postupku mora, u principu, imati priliku ne samo da bude upoznata sa svim dokazima koji su neophodni kako bi odbrana bila uspješna nego i da zna i da može komentirati sve dokaze koji su izvedeni ili opservacije koje su uložene u spis s ciljem utjecanja na odluku suda (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Lobo Machado protiv Portugala, presuda od 20. februara 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-I, stav 31). Ono što je ključno jeste da stranke treba u pravom smislu da učestvuju u postupku pred sudom (vidi, mutatis mutandis, Kerojärvi protiv Finske, presuda od 19. jula 1995. godine, serija A broj 322, stav 42. do kraja).

31. Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda prema kojoj je prihvatljivost dokaza prvenstveno materija koju reguliraju domaći zakoni i da kao opće pravilo važi da su domaći sudovi ti koji procjenjuju dokaze koji su im prezentirani. Zadatak Evropskog i Ustavnog suda, prema Evropskoj konvenciji, nije da odlučuju da li su izjave svjedoka bile prihvatljive u smislu dokaza, nego da utvrde da li je postupak u cijelosti, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-II, stav 78). U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, idem.).

32. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo na to da je apelantu uskraćena mogućnost da pozove i sasluša svjedoke i da izvede i druge dokaze. Apelant je, također, imao i koristio mogućnost da unakrsno ispita sve svjedoke Tužilaštva, te da ospori i druge dokaze koje je Tužilaštvo izvelo. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su mu određeni dokazi potpuno uskraćeni i u vezi s tim navodi da izjava svjedokinje Sanele Doknić koja je data u istrazi nije bila data na uvid odbrani, već da je samo predata sudu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je navedena svjedokinja bila svjedokinja odbrane, da je saslušana na glavnom pretresu, a njen iskaz koji je dala u istrazi korišten je u unakrsnom ispitivanju u skladu sa relevantnim odredbama ZKP, i to nakon što je odbrana direktno ispitala ovu svjedokinju. Osim toga, iz osporenih presuda ne proizlazi da je ovaj dokaz imao ključni i odlučujući utjecaj na odluku sudova o apelantovoj krivici, već je on ocijenjen samostalno i u odnosu na druge izvedene dokaze, što su sudovi detaljno obrazložili u osporenim odlukama.

33. Dalje, činjenica da je iskaz navedene svjedokinje koji je dala u istrazi tužilac predao u sudski spis na glavnom pretresu ne znači sama po sebi da je apelantu uskraćena mogućnost uvida u ovaj dokaz. Naime, tužilac je prilikom unakrsnog ispitivanja ove svjedokinje čitao dijelove njenog ranijeg iskaza, a od nje je zatraženo i da se izjasni o različitostima u odnosu na iskaz koji je dala na glavnom pretresu, na način koji je propisao ZKP. Ovo znači da navodi iz ranijeg iskaza nisu apelantu ostali nepoznati i da ih je mogao dovesti u pitanje prema principu kontradiktornosti. Apelant, međutim, ni u žalbi protiv prvostepene odluke, ni u apelaciji ničim nije ukazao na to da je od suda zatražio da mu se taj dokaz posebno dostavi, niti se može zaključiti da mu je uvid u taj dokaz onemogućen, ili da su njegova procesna prava u vezi s tim na bilo koji način povrijeđena.

34. Također, apelant navodi da je ovaj dokaz uložen u sudski spis neposredno prije davanja završnih riječi, te smatra da mu na taj način nije ostavljeno dovoljno vremena da pripremi odbranu. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je apelant mogao, ako je smatrao da se radi o ključnom i odlučujućem dokazu, zatražiti od suda da prekine postupak radi pripremanja odbrane u svjetlu tog dokaza, što apelant nije učinio. Osim toga, u konkretnom slučaju se ne radi o podnošenju nekog potpuno novog dokaza za koji apelant nije znao, niti mogao znati, budući da apelantu nije moglo ostati nepoznato da je svjedokinja odbrane dala iskaz u istrazi. Ustavni sud ukazuje da se isto odnosi i na ulaganje u spis drugih dokaza, odnosno obavještenja i izvještaja Opće bolnice u Nikšiću i Doma zdravlja Nikšić, jer su svi ovi dokazi pribavljeni da bi se osporila apelantova odbrana zasnovana na alibiju. Ovi dokazi su izneseni na glavnom pretresu i uloženi u spis, a apelant nije zatražio da mu se ta obavještenja posebno dostave, niti je naveo da mu je u svjetlu tih dokaza potrebno dodatno vrijeme za pripremanje odbrane. Osim toga, sudovi su jasno i razložno obrazložili da je način predaje ovih dokaza u sudski spis izvršen u skladu sa zakonom, a apelant ne navodi niti dokazuje da nije imao mogućnost da o svakom od tih dokaza iznese mišljenje.

35. Ustavni sud, također, zapaža da je na glavnom pretresu održanom 29. maja 2007. godine u spis dostavljen nalaz vještaka medicinske struke koji je na tom istom pretresu i saslušan. Apelant smatra da mu je princip ravnopravnosti prekršen zato što mu nisu dostavljene digitalne fotografije koje je vještak predao Tužilaštvu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su ovi navodi neosnovani. Naime, ZKP propisuje u članu 277. stav 5. da se vještak mora saslušati na glavnom pretresu, te da će biti «direktno, unakrsno, odnosno dodatno ispitan od obje stranke i branioca, odnosno suda», a u stavu 6. istog člana propisuje da će pismeni nalaz i mišljenje vještaka biti prihvaćeni kao dokazni materijal samo ukoliko je vještak svjedočio na pretresu. Primjenu ovih odredaba apelant i ne dovodi u pitanje, već svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje zasniva isključivo na tvrdnji da mu nisu dostavljene digitalne fotografije, mada ne obrazlaže važnost uvida u te fotografije, nakon što je imao mogućnost da unakrsno ispituje vještaka i daje komentare na njegov nalaz i mišljenje. Osim toga, od svjedočenja vještaka i predaje pismenog nalaza u spis do zaključenja glavnog pretresa prošlo je više od mjesec dana, a apelant nije naveo, niti dokazao da je tražio da mu se dostave sporne fotografije, ili da je ukazivao sudu na to da je to neophodno za njegovu efikasniju odbranu, pa da je proizvoljno odbijen takav zahtjev. Ustavni sud, također, ističe da bi prihvatanje ovakvih apelantovih navoda i argumenata o navodnom uskraćivanju prava na odbranu i kršenju principa ravnopravnosti strana u postupku predstavljalo puki formalizam koji je suprotan duhu i smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.

36. Apelant, također, navodi da mu je uskraćena mogućnost da izvede dokaz rekonstrukcijom događaja, što on smatra ključnim dokazom u konkretnom slučaju, koji bi pokazao da apelant nije imao fizičke kapacitete da počini krivično djelo na način koji je naveden u presudama. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine).

37. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije u konkretnom slučaju dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegov prijedlog za rekonstrukciju događaja, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Naprotiv, kako je već rečeno, iz prvostepene presude proizlazi da je apelant imao i koristio mogućnost da izvodi svoje dokaze na isti način kao i Tužilaštvo, kao i da ispituje dokaze optužbe. Prvostepeni sud je obrazložio zbog čega nije izveo ovaj dokaz, Vrhovni sud je to pitanje detaljno i pažljivo razmotrio u žalbenom postupku, a Ustavni sud smatra da su obrazloženja sudova u vezi s tim detaljna i logična i ne ostavljaju bilo kakav utisak proizvoljnosti.

38. U vezi s navodima o nepristranosti suda, Ustavni sud ukazuje da, ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristran, mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristranost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze u tom pravcu, već ovaj svoj prigovor zasniva na paušalnoj tvrdnji da je sud bio pristran zbog navodnog publiciteta koji je ovaj krivični postupak imao. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani i da ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

39. Također, Ustavni sud zapaža da su navodi apelacije suštinski isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su nadzorni organi ustanovljeni Evropskom konvencijom već na početku njene primjene ukazali da, prema quatrième instance doktrini, ti organi ne mogu predstavljati još jedan žalbeni stepen i biti sudovi «četvrte instance». Isto tako, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, kako je već navedeno, Ustavni sud se u okviru apelacione nadležnosti bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, što je drugačije pitanje od onog koje apelant suštinski postavlja. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati da li su sudovi u tom postupku pravilno donijeli zaključke iz provedenih dokaza, ali će ispitati da li su standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bili ispoštovani.

40. U vezi s navedenim, Ustavni sud, također, ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, prema principu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju da li postoji ili ne postoji neka činjenica. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. U konkretnom slučaju iz osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da ovakva sveobuhvatna analiza dokaza nije izostala, te da su sudovi dali obrazloženja u osporenim presudama koja ni na koji način ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant kriv za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, kako je već rečeno, svi dokazi su izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe i ospori ih lično i posredstvom branioca. Ustavni sud je već zaključio da nije bilo procesnih nedostataka koji bi vodili kršenju prava na pravično suđenje, a apelantovo nezadovoljstvo osporenim presudama ne predstavlja samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje.

41. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.b) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno principa ravnopravnosti strana u postupku, kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu i kada apelant nije bio onemogućen da ispita sve dokaze Tužilaštva uz poštivanje principa kontradiktornosti ili izvede svoje dokaze koje je sud ocijenio kao neophodne za donošenje odluke. Također, nema kršenja prava na odgovarajuće vrijeme za pripremanje odbrane iz člana 6. stav 3.b) Evropske konvencije, kada se takve tvrdnje zasnivaju isključivo na argumentima da dokazi koji su izvedeni na glavnoj raspravi i dostavljeni u sudski spis nisu dostavljeni direktno apelantu, u situaciji kada je apelant te dokaze unakrsno ispitao, a nije od suda tražio dodatno vrijeme za pripremu odbrane. Osim toga, nema kršenja ni principa nepristranosti suda kad apelant takve tvrdnje nije objektivno opravdao i dokazao.

43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-651/08 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio