Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1442/06 (F. S.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1442/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-1442/06, rješavajući apelaciju Fikreta Smajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Smajlovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-208/05 od 16. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brezovog Polja, Općina Brčko, kojeg zastupaju Miloš Stanimirović i Faruk Balijagić, advokati iz Tuzle, podnio je 17. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-208/05 od 16. marta 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-58/02 od 16. februara 2005.godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Svojom odlukom o privremenoj mjeri od 13. juna 2006. godine, Ustavni sud je odbio zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Po optužnici Kantonalnog tužilaštva Tuzla, nakon dobijene saglasnosti Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu od 15. februara 2000. godine, presudom Kantonalnog suda, broj K-58/02 od 16. februara 2005. godine, apelant je oglašen krivim, da je na način opisan u izreci iste presude učinio krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 156. stav 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne i to: za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. ranijeg KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 156. ranijeg KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te je uz primjenu člana 46. stav 1. ranijeg KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci, u koju mu je na osnovu člana 48. stav 1. istog zakona uračunato vrijeme lišenja slobode i koje je proveo u pritvoru od 2. februara 2001. godine pa do 21. marta 2003. godine. Istom presudom oštećeni Nedim Mustačević i Ejub Smajić su na osnovu člana 101. stav 2. Zakona o krivičnom postupku upućeni na parnicu, a apelant je na osnovu člana 91. stav 1. istog zakona obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.460 KM i paušal u iznosu od 50 KM, sve u roku od petnaest dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-208/05 od 16. marta 2006. godine, žalba apelanta protiv presude Kantonalnog suda, broj K-58/02 od 16. februara 2005. godine, odbijena je kao neosnovana i potvrđena presuda prvog stepena. Vrhovni sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda Kantonalnog suda pobija niti su učinjene povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
4. Apelant se žali da je pobijanim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je „postupak nepravedno proveden, domaći zakoni su očigledno proizvoljno i pogrešno tumačeni na štetu apelanta, te se zbog toga u apelaciji i tvrdi da je ukupan efekat sudskih odluka rezultat ozbiljnih nedostataka koji su uticali na pravilnost postupka tako da isti nije zadovoljio zahtjeve pravičnog suđenja“. Apelant ukazuje da je presudom Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Kž-231/95 od 24. juna 1997. godine, presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine Odjeljenja u Zenici, broj Kž-69/93 od 5. februara 1994. godine, i presudom Okružnog vojnog suda u Zenici, broj Ik-58/93 od 30. septembra 1993. godine, „pravosnažno okončan krivični postupak za potpuno istu radnju izvršenja te je za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ pravosnažno osuđen Džemal Zahirović, što znači da postoji već presuđena stvar i povreda Krivičnog zakona iz člana 359. tačka 3. ZKP.“ Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine presudu Vrhovnog suda, broj Kž-208/05 od 16. marta 2006. godine, i presudu Kantonalnog suda, broj K-58/02 od 16. februara 2005. godine, te predmet vrati Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Ustavni sud naglašava da sudovi uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i izboru istih (vidi odluku Ustavnog suda U 12/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 18/04). Prema praksi Evropskog suda „u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, Serija A, broj 166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine; AP 327/05, od 20. decembra 2006. godine, tačka 29. i dalje). Činjenica da se sud prikloni dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (AP 161/05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 31). Princip ravnopravnosti stranaka, koji je važan element zahtjeva pravičnog suđenja, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda, U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 21).
8. U konkretnom slučaju, sud je proveo krivični postupak, te izveo veoma veliki broj dokaza, (pobliže opisanih na str. 6. i 7. prvostepene presude Kantonalnog suda). Sam postupak izvođenja dokaza, kao niti jedna druga procesna radnja, nije dovedena u pitanje apelacijom. Nadalje, oba suda, uključujući i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, cijenili su sve dokaze, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, a koji su bili predloženi s obje strane, i tužilaštva i odbrane. Prvostepeni sud je tačno utvrdio i obrazložio činjenice koje su bile nesporne, dok je, u vezi sa spornim navodima, nekim dokazima poklonio vjeru, a drugim nije, uz razumno i ne arbitrarno obrazloženje (str. 7-17. prvostepene presude). Prvostepeni sud je posebno obrazložio dokaze odbrane koje nije prihvatio kao vjerodostojne (str. 9. i 10. prvostepene presude). Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, prvostepeni sud je utvrdio činjenice i supsumirao pod relevantne zakonske odredbe (str. 18. i dalje prvostepene presude).
9. Nadalje, što se tiče tumačenja i primjene relevantnih zakonskih odredbi, tj. odredbi međunarodnog prava, Ustavni sud smatra da obrazloženje sudova, također, nije proizvoljno (str. 18. prvostepene presude i str. 4. i 5. drugostepene presude). Štaviše, sudovi su svoje tumačenje potkrijepili relevantnom praksom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koju apelant nije doveo u sumnju.
10. Konačno, i u vezi sa prigovorom „presuđene stvari“, sudovi nisu dali proizvoljno tumačenje. Ustavni sud prihvata stav redovnih sudova da apelantovo učešće u krivičnim deliktima nije isključeno samom činjenicom da je Džemal Zahirović pravosnažno osuđen za iste radnje za koje se tereti i sam apelant (presuda prvostepenog suda, str. 19. i dalje; presuda drugostepenog suda, str. 5. i dalje). Ovo iz razloga što činjenice predmeta upravo ukazuju da je više osoba učestvovalo u radnji izvršenja krivičnih delikata koji se apelantu stavljaju na teret, te ne postoji zakonska prepreka da svaki od počinilaca samostalnog krivično odgovara.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić