Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1906/06 (M. B.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1906/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP-1906/06, rješavajući apelaciju Muhameda Burnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Burnića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Gž- 06-000 850, od 20. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Burnić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 3. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Gž-06-000 850, od 20. juna 2006. godine.
2. Opštinski sud Sanski Most je rješenjem, broj I-140/05, od 28. aprila 2005. godine, u postupku izvršenja presude radi namirenja duga, po apelantovom zahtjevu kao tražiocu izvršenja, donio rješenje o izvršenju. Isti sud je odbio prigovor izvršenika RMU „Kamengrad“ (u daljnjem tekstu: izvršenik) svojim rješenjem, broj I-140/05, od 29. augusta 2005. godine, i odredio da se postupak izvršenja nastavi popisom i prodajom nekretnina izvršenika. S obzirom da u rješenju nije označen izvršenik punim nazivom, kao i da nije odlučeno o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor izvršenika, apelant je predložio dopunu rješenja ili žalbu na isto. Opštinski sud Sanski Most je rješenjem, broj I-140/05, od 4. aprila 2006. godine, ispravio prvobitno rješenje od 29. augusta 2005. godine u vezi sa imenom izvršenika i odbio zahtjev tražioca izvršenja za naknadu troškova za odgovor na prigovor kao neosnovan. Opštinski sud je, u smislu člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03 i 73/05), ocijenio da navedeni troškovi nisu bili potrebni radi zaštite apelantovih prava i interesa. Apelant je izjavio žalbu na to rješenje, koju je Kantonalni sud u Bihaću odbio svojim rješenjem, broj 001-0-gž-06-000 850, od 20. juna 2006. godine.
3. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 17. Evropske konvencije. Apelant je, između ostalog, naveo da je sastavljanje odgovora na prigovor bilo nužno, te da su kao takav redovni sudovi morali prihvatiti da ga nadoknade. Apelant je, također, naveo da je njegov rizik u sastavljanju odgovora bio isti kao i rizik izvršenika u sastavljanju prigovora i da mu stoga pripada pravo na naknadu troškova. U suštini, apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno odlučili kada su odbili njegov zahtjev.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine).
6. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da je apelant osporio odluke redovnih izvršnih sudova u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor na rješenje o izvršenju. Redovni sudovi su odbili apelantov zahtjev primjenjujući svoje diskreciono ovlaštenje iz člana 371. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u kojem je propisano da „pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice [...].“ Apelant ne ukazuje na proizvoljnost ili očiglednu arbitrarnost u odlučenju redovnih sudova, niti ukazuje na procesne greške, nego je on u suštini nezadovoljan odlučenjem i smatra da su redovni sudovi trebali udovoljiti njegovom zahtjevu. Ustavni sud također nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
7. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi ovog prava, apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Ustavni sud ukazuje da član 17. Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Seada Palavrić