Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1955/06 ("Barsa Trade" d.o.o Sarajevo i S. B.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1955/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 1955/06, rješavajući apelaciju "Barsa Trade" d.o.o Sarajevo i Samira Baralije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Barsa Trade" d.o.o Sarajevo i Samira Baralije podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-662/04 od 18. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Barsa Trade" d.o.o Sarajevo i Samir Baralija (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 6. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-662/04 od 18. aprila 2006. godine.

2. Odlukom Kantonalne agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo, broj 21-04/2-19-934-403 od 20. maja 2004. godine, proglašena je neuspjelom prodaja objekta «Prototipne radionice sa magacinom», pobliže opisane u izreci odluke, na lokaciji Igmanska 1, metodom neposredne pogodbe, sa početnom vrijednošću 915.040,50 KM, vlasništvo preduzeća «UNIS PRETIS» d.o.o. Vogošća. U obrazloženju odluke, navedeno je da je ista donesena jer direktor Kantonalne agencije nije dao pismenu saglasnost za prodaju predmetnog objekta, u skladu sa članom 10. Uputstva o pravilima prodaje neposrednom pogodbom («Službene novine FBiH», broj 50/01, u daljnjem tekstu: Uputstvo). Apelanti su protiv ove odluke izjavili žalbu Ministarstvu privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).

3. Odlučujući o žalbi apelanata, Ministarstvo je donijelo Rješenje, broj 07-03-19-1757 od 28. juna 2004. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju Rješenja je navedeno, između ostalog, da je Kantonalna agencija izvršila javno oglašavanje za prodaju predmetnog objekta i da je Javni poziv za prodaju metodom neposredne pogodbe, objavila u dnevnom listu «Dnevni avaz» od 26. februara 2004. godine. Također je navedeno, da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da postupak podnošenja i prijema ponuda na predmetni Javni poziv, nije proveden u skladu sa odredbama člana 8. Uputstva, odnosno u skladu sa odredbama člana 56. do 59. Pravilnika, kojim je propisan postupak podnošenja i prijema ponuda, da je stručna služba Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH svojim aktom, broj 04-19-2133/04 od 29. aprila 2004. godine, dala mišljenje Kantonalnoj agenciji da je postupak neposredne pogodbe prodaje predmetnog objekta potrebno uskladiti i provesti u skladu sa odrednbama Uputstva, odnosno Pravilnika. Ministarstvo je navelo da navedene nepravilnosti nisu uklonjene, već je postupak nastavljen vođenjem pregovora sa ponuđačima za prodaju predmetnog objekta. Ministarstvo je, također, u rješenju konstatovalo da direktor Kantonalne agencije nije dao odobrenje za vođenje pregovora sa ponuđačima za prodaju predmetnog objekta, u smislu odredbe člana 9. stav 1. Uputstva, niti je u roku od tri dana nakon okončanja pregovora dostavio pismenu saglasnost radi donošenja odluke o proglašenju pobjednika, u smislu odredbe člana 10. Uputstva. Dakle, nalazeći da sam postupak podnošenja ponuda nije bio u skladu sa važećim propisima, a ukazane nepravilnosti nisu ni naknadno uklonjene, Ministarstvo je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za vođenje pregovora sa ponuđačima za prodaju predmetnog objekta, te shodno tome, prema mišljenju Ministarstva, direktor Kantonalne agencije nije ni mogao dati odobrenje za vođenje pregovora sa ponuđačima, u smislu odredbe člana 9. stav 1. Uputstva, niti pismenu saglasnost o donošenju odluke kojom bi se proglasio pobjednik, u smislu odredbe člana 10. Uputstva. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je zaključilo da su neosnovani navodi apelanata koji se odnose na tvrdnju da se Odluka o proglašenju neposredne pogodbe neuspjelom nije mogla donijeti, pozivajući se pri tome na činjenično stanje konkrtnog slučaja.

4. Apelanti su protiv Ministarstva, tužbom pred Kantonalnim sudom, pokrenuli upravni spor radi poništenja Rješenja, broj 07-03-19-1757 od 28. juna 2004. godine, u predmetu provođenja neposredne pogodbe za prodaju objekata «Prototipna radionica sa magacinom» preduzeća «UNIS Pretis» d.o.o. Vogošća.

5. Kantonalni sud je Presudom, broj U-662/04 od 18. aprila 2006. godine, odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz dokumentacije spisa predmeta proizilazi da je, nakon dva neuspjela tendera, Upravni odbor Kantonalne agencije donio Odluku, broj 21-01-19-239/03 od 2. juna 2003. godine, kojom je odlučeno da se prodaja predmetnog objekta vrši neposrednom prodajom, da je 27. juna 2003. godine, objavljen Javni poziv za prodaju metodom neposredne pogodbe, te da je, Rješenjem o imenovanju Komisije za neposrednu pogodbu, broj 21-

04/2-19-934-313 od 9. jula 2003. godine, imenovana Komisija za neposrednu pogodbu.

6. Analizirajući relevantne odredbe Uputstva, odnosno Pravilnika, Kantonalni sud je zaključio da ponuđači koji su se javili na javni poziv nisu postupili u skladu sa odredbama člana 56. stav 2 i stav 3 Pravilnika, tj. isti nisu svoje ponude dostavili u jednoj zapečaćenoj koverti sa šifrom ponuđača i da uz ponudu nisu priložene posebne koverte u skladu sa članom 56. stav 3 ovog Pravilnika. Također, utvrđeno je da je Agencija za privatizaciju Federacije BiH, 29. aprila 2004. godine, uputila Kantonalnoj agenciji Mišljenje, broj 04-19-2133/04, kojim je ukazano na nepravilnosti u tom postupku sa uputom da se postupak uskladi i dalje provede u skladu važećih odredbi Upustva odnosno Pravilnika. Na osnovu zapisnika Komisije sačinjenih 19. i 20. maja 2004. godine, Kantonalni sud je zaključio da Komisija nije uskladila postupak neposredne pogodbe, kako joj je bilo naloženo dostavljenim Mišljenjem, nego je nastavila postupak vođenjem pregovora sa ponuđačima za prodaju predmetnog objekta. Pored toga, Kantonalni sud je utvrdio da Komisija nije u smislu odredbe člana 9. stav 1. Uputstva, dobila odobrenje direktora Kantonalne agencije za vođenje pregovora sa ponuđačima za prodaju predmetnog objekta, niti je u roku od tri dana nakon okončanja pregovora, pribavila pismenu saglasnost direktora Kantonalne agencije radi donošenja odluke kojom bi se proglasio pobjednik, što je prema stavu ovog suda Komisija bila dužna pribaviti u smislu odredbe člana 10. Uputstva. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio, da je Komisija donijela ispravnu odluku o proglašenju neposredne pogodbe neuspjelom, jer prema mišljenju ovog suda, odluka o proglašenju pobjednika nije mogla biti donesena bez saglasnosti direktora Kantonalne agencije.

7. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je Komisija za neposrednu pogodbu svojim zapisnikom, broj 21-04/2-19-934-399 od 20. maja 2004. godine, utvrdila da je ponuda apelanata prihvatljiva po svim kriterijima javnog poziva za privatizaciju predmetnog objekta. Naime, navodeći hronologiju rješavanja u postupcima okončanim pobijanim odlukama, apelanti u suštini ponavljaju navode koje su isticali u predhodnim postupcima. Apelanti navode da je pobijana odluka rezultat nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljnog tumačenja relevantnih odredaba važećeg Uputstva i Pravilnika, što je prema njihovom mišljenju prvenstveno učinjeno od strane upravnih organa, a potom što je Kantonalni sud odbijajući njihovu tužbu takvo postupanje podržao. S tim u vezi, apelanti također navode da obrazloženje presude Kantonalnog suda uopće nema razloge o odlučnim činjenicama koji su rukovodili sud prilikom donošenja odluke na njihovu štetu. Stoga, apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu njihovih ustavnih prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Iz navoda apelacije proizilazi da apelanti postavljaju kao sporno pitanje da li su relevantni zakonski propisi pravilno primjenjeni u konkretnom slučaju. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U pogledu povrede prava na pravično suđenje, koja se po apelantima ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnim postupcima, zauzeo stav da je u konkretnom slučaju od stane upravnih organa materijalno pravo pravilno primjenjeno. Naime, na osnovu činjeničnog stanja, Kantonalni sud je utvrdio da Komisija za neposrednu pogodbu u konkrenom slučaju nije postupala u smislu odredbaba člana člana 56. do 59. Pravilnika, odnosno člana 9. Uputstva, tj. nije obezbjedila odobrenje direktora Kantonalne agencije za vođenje pregovora sa ponuđačima za prodaju predmetnog objekta, niti je u smislu odredbe člana 10 Uputstva, u roku od tri dana nakon okončanja pregovora, pribavila pismenu saglasnost direktora Kantonalne agencije radi donošenja odluke kojom bi se proglasio pobjednik.

13. U kontekstu navedenog, budući da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Ustavni sud podsjeća da su u upravnom sporu apelanti imali procesnu poziciju tužioca, te da su aktivno učestvovali u predmetnom postupku, pri čemu su ispitani svi njihovi navodi. Apelanti su u predmetnom postupku imali priliku tražiti provjeru vjerodostojnosti postojećih dokaza, za koje su smatrali da su relevantni za odlučenje u konkretnom postupku. Ustavni sud smatra da su zaključci u svim odlukama, pa i onim donesenim od strane upravnih organa u upravnom postupku, detaljno i jasno obrazloženi, te da nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti oni koje su apelanti isticali u žalbi protiv prvostepene odluke, a zatim i u tužbi protiv rješenja Ministarstva, a o tim navodima su se, kako je navedeno, detaljno izjasnili i Ministarstvo i Kantonalni sud na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije

14. U vezi navoda apelanata koji se odnose na nedostatke u obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe (član 34. Zakona o upravnim sporovima, „Službene novine F BiH“, broj 9/05), a sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku (član 33. Zakona o upravnom sporu). U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je dao detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz činjenica utvrđenih u upravnom postupku. Iz stanja u spisu i navoda iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je sud propustio obrazložiti u osporenoj presudi ili da je to obrazloženje proizvoljno, niti da je proizvoljno primijenjen materijalni propis.

15. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1955/06 ("Barsa Trade" d.o.o Sarajevo i S… | Sudska praksa | Aktio