Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1998/06 (P. Đ.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1998/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 1998/06, rješavajući apelaciju Petra Đurđevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Đurđevića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-742/05 od 18. maja 2006. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Derventi, broj P-
47/05 od 25. avgusta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Đurđević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, koga zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnio je, 12 jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-742/05 od 18. maja 2006. godine, i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-47/05 od 25. avgusta 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-47/05 od 25. avgusta 2005. godine, utvrđeno je da je apelant izvršio smetanje posjeda Ljubice Đuraš i Koviljke Đuraš (u daljnjem tekstu: tužiteljice), na taj način što je, 2. aprila 2005. godine, na dijelu k.č.br.927 k. o. Derventa I, koji su tužiteljice koristile za prolazak kolima i pješice svojoj kući u širini od 2 metra od susjednih parcela k.č.br. 926, 923 i 921, postavio u zemlju željezne kočeve i onemogućio tužiteljicama da se na uobičajen način prolaska vozilom i pješice koriste istim dijelom nekretnina, pa je apelantu naloženo da se ubuduće kloni takvog i sličnog smetanja, te tužiteljicama naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.694,50 KM, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu.
3. Okružni sud je Rješenjem, broj Gž-742/05 od 18. maja 2006. godine, odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepeno rješenje. Ispitujući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u vezi sa navodima žalbe, Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud nakon provedenih dokaza pravilno utvrdio odlučne činjenice, te na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud navodi da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da su tužiteljice bile u posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine koju su koristile više godina za prolazak kolima i pješice svojoj kući. Također, Okružni sud je naveo da su u postupku kao nesporni utvrđeni i činjenični navodi tužbe, da je apelant izvršio čin smetnja posjeda na način kako je to opisano u prvostepenoj odluci. Prvostepeni sud je, prema mišljenju Okružnog suda, kod utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primjenio odredbu člana 78. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim-odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), budući da provedeni dokazi i po ocjeni Okružnog suda upućuju na zaključak da je tužiteljicama na navedeni način bio onemogućen prolazak do njihove kuće.
4. Okružni sud je, također, ocjenio da ni navodi žalbe u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužiteljica, u dijelu u kojem apelant ističe da nijedna od tužiteljica nema položen vozački ispit već njihova djeca, nisu osnovani i utemeljeni, ukazujući da se u konkretnom slučaju radi o smetanju posjeda i da je pozivanje apelanta na nedostatak aktivne legitimacije, bez uporišta u sadržaju spisa. Na kraju, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo, konkretno odredbu člana člana 78. ZOSPO kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljica. Stoga, prema ocjeni Okružnog suda, žalbom se ni na koji način ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja.
5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se povreda navedenih prava odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant, također, navodi da je Okružni sud svoju odluku temeljio na dokazima za koje smatra da je data proizvoljna ocjena. Nadalje, prema mišljenju apelanta, Okrušni sud je proizvoljno primijenio materijalno pravo s obzirom da je svoju odluku temeljio na stavu prvostepenog suda, ne upuštajući se konkreno u sve razloge žalbe. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazlagao.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
a) pravo na pravično suđenje
8. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama pred redovnim sudovima. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, kako je već navedeno.
10. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku prvostepeni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjeni odgovarajući materijalno-pravni propisi. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je, kao drugostepeni sud, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoje stavove u vezi predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da je apelant zajedno sa svojim punomoćnikom aktivno učestvovao u predmetnom postupku pri čemu su ispitani svi njegovi navodi, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Apelant je u predmetnom postupku imao priliku predlagati izvođenje dokaza za koje je smatrao da su relevantni za odlučenje u konkretnom postupku. Jer, na osnovu dokaza provedenih u prvostepenom postupku nesporno je utvrđeno da je postojalo mirno stanje posjeda i da je nastalo smetanje. Imajući u vidu navedeno kao i odredbu člana 78. ZOSPO, a koja predviđa da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, nesporno su redovni sudovi utvrdili i dali razloge za svoje utvrđenje da je nastupio čin smetanje posjeda tužiteljica i da je prekinuto dotadašnje njihovo mirno–nesmetano korištenje predmetne nekretnine. Stoga je i ocjenjeno da je primjenom navedene odredbe osnovan tužbeni zahtjev tužiteljica.
11. U odnosu na navode apelanta da Okružni sud nije pravilno i jasno obrazložio razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-
352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02 i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).
12. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u konkretnom slučaju pažljivo razmotrio sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da je za svoju odluke dao jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Osim toga, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi izvršili svoju obavezu da u bitnom dijelu navedu relevantne razloge na kojima su zasnovali odluke, kao i da osporena rješenja sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega jasno proizlazi da su strane u postupku uživale pravo da u postupku pred sudom budu saslušane na pravičan i ravnopravan način. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Zabrana diskriminacije
13. Apelant se također žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
14. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud već zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, to su i navodi apelanta o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, također očigledno (prima facie) neosnovani.
c) pravo na imovinu
15. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi pomogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić