Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3173/06 (N. Ć.)

Odluka donesena 28. 10. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prenos stanarskog prava
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3173/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 3173/06, rješavajući apelaciju Nedžada Ćosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Ćosića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-06-000 171 od 11. augusta 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-896/03 od 22. novembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu, broj R-14/02 od 24. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedžad Ćosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je, 24. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 171 od 11. augusta 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-896/03 od 22. novembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj R-14/02 od 24. marta 2003. godine.

2. Apelant se u vanparničnom postupku sudskog određivanja nosioca stanarskog prava iz kruga članova porodičnog domaćinstva koji nisu postigli sporazum u smislu člana 22. stav 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», broj 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89) , pred Osnovnim sudom pojavio kao protupredlagač. Postupak je pokrenut po prijedlogu Emire rođene Ćosić Šurlan (u daljnjem tekstu: predlagateljica) kao člana porodičnog domaćinstva na stanu u Ulici Petra Kočića broj 9. u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: sporni stan), protiv apelanta kao protupredlagača i Aide Ćosić kao protupredlagateljice, također kao članova porodičnog domaćinstva, nakon smrti njihovog oca Ibrahima Ćosića koji je bio nosilac stanarskog praga na spornom stanu.

3. Osnovni sud je rješenjem, broj R-14/02 od 12. februara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-896/03 od 22. novembra 2005. godine, odlučio da za nosioca stanarskog prava na spornom stanu odredi protupredlagateljicu Aidu Ćosić. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je, s obzirom na protek roka za sporazum članova porodičnog domaćinstva o nosiocu stanarskog prava, sud donio odluku vodeći računa o zatečenom statusu članova porodičnog domaćinsta u junu 1992. godine, evidentirani materijalni i zdravstveni status strana u postupku i članova njihovog domaćinstva, kao i utvrđene okolnosti da je Aida Ćosić cijelo relevantno vrijeme živjela u porodičnom domaćinstvu umrlog nosioca stanarskog prava i da je samohrana majka koja izdržava maloljetnog sina. U rješenjima je zaključeno da za konkretni vanparnični postupak nije relevantna činjenica da je Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica donijela odluku kojom je apelantu vraćen u posjed sporni stan s obzirom da se radi o odluci kojom je samo konstatovano činjenično stanje posjeda stana na određeni relevantni datum. Također, za sudove nije bila relevantna ni činjenica da je predlagateljica u toku rata sa suprugom koristila sporni stan na temelju privremenih rješenja donesenih u skladu sa Zakonom o napuštenoj imovini. Apelant je protiv drugostepenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

4. Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 171 od 11. augusta 2006. godine, odbio apelantovu reviziju potvrđujući zaključke nižestepenih sudova.

5. Apelant je naveo da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su pogrešne odluke sudova da Aidu Ćosić odrede za nosioca stanarskog prava s obzirom da apelantova porodica broji četiri člana. Nadalje je navedeno da je povrijeđeno i apelantovo pravo na poštivanje nejgovog doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer je apelantu odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica vraćen sporni stan u kojem je živio do rata, te je očigledno da je ova komisija pravilno primjenila materijalni propis za razliku od sudova koji su donijeli osporene presude. Apelant je zatražio da Ustavni sud usvoji apelaciju i njega proglasi nosiocem stanarskog prava na spornom stanu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant je, u suštini, nezadovoljan ishodom vanparničnog postupka u kojem je za nosioca stanarskog prava na spornom stanu određena njegova sestra, smatrajući da njemu pripada to pravo. Apelant ne navodi nikakve konkretne argumente, odnosno dokaze da u predmetnom vanparničnom postupku nije uživao garancije prava na pravično suđenje. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da njega proglasi nosiocem stanarskog prava na spornom stanu, implicirajući da bi Ustavni sud trebao dati svoju procjenu činjnica i dokaza utvrđenih u postupku pred redovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj stav nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Posebno nije u nadležnosti Ustavnog sud da sam provodi dokazni postupak nego je to u isključivoj nadležnosti redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ustavni sud smatra da je predmetni postupak u cijelini bio pravičan i stoga se ne može zaključiti da osporene odluke krše apelantovo pravo na pravično suđenje.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi njegovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da čak i ukoliko se može zaključiti da se sporni stan smatra apelantovim domom, miješanje u uživanje tog njegovog prava je bilo zakonito jer je zasnovano na sudskim odlukama koje nisu proizvoljne, a koje su donesene u postupku u kojem su u potpunosti zadovoljene sve garancije prava na pravično suđenje. Nadalje, miješanje je bilo proporcionalno i služilo je legitimnom cilju zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju prava apelantove sestre da se odredi za nosioca stanarskog prava u postupku u kojem su uvaženi svi relevantnih faktori u odnosu na sve pretendente na status nosioca stanarskog prava koji su bili odlučujući za donošenje osporenih sudskih odluka. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, te da ne zahtijevaju meritorno ispitivanje.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,

Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3173/06 (N. Ć.) | Sudska praksa | Aktio