Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3202/06 (Z. G.)
Odluka donesena 28. 10. 2008.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Miješanje u pravo na dom
- Član porodičnog domaćinstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3202/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2008. godine, u predmetu broj AP 3202/06, rješavajući apelaciju Zorke Golubović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorke Golubović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-304/02 od 4. oktobra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-49/01 od 1. aprila 2002. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-
23-2208/00 od 31. oktobra 2000. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/6-372-P-5313/98 od 26. maja 2000. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zorka Golubović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, podnijela je, 30. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-
304/02 od 4. oktobra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-49/01 od 1. aprila 2002. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-2208/00 od 31. oktobra 2000. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja), broj 23/6-372-P-5313/98 od 26. maja 2000. godine.
2. Uprava za stambena pitanje je rješenjem broj 23/6-372-P-5313/98 od 26. maja 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 27/02-23-2208/00 od 31. oktobra 2000. godine, odbila apelanticin zahtjev za povrat stana u Ulici Kemala Kapetanovića broj 28 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan). U postupku pred prvostepenim upravnim organom je utvrđeno da se apelantica u sporni stan uselila na temelju usmenog dogovora 1986. godine sa Č.A., umrlom nositeljicom stanarskog prava (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava) na spornom stanu, a da su, 24. decembra 1990. godine, zaključile ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Sarajevu. Također je utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava umrla 1992. godine te je ekonomska zajednica na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju trajala samo 2 godine. Na tako utvrđene činjenice upravni organi su primjenili član 6. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», broj 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 i «Službene novine Federacije BiH», broj 11/98) prema kojem se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, smatraju i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od pet godina u koji su se uselila na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. S obzirom da je apelantica bila u ekonomskoj zajednici sa nositeljicom stanarskog prava u spornom stanu dvije godine nakon zaključivanja ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključeno je da joj se ne može priznati status člana porodičnog domaćinstva i da joj stoga ne pripada pravo na povrat spornog stana. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom.
3. Kantonalni sud je presudom, broj U-49/01 od 1. aprila 2002. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Už-304/02 od 4. oktobra 2006. godine, odbio apelanticinu žalbu i potvrdio nižestepena upravna rješenja. U suštini su potvrđena kao pravilna odlučenja upravnih organa, a u presudi Vrhovnog suda je dodatno navedeno i to da apelantica nije ispunila ni drugi zakonski uslov iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima u kojem je propisano da se članovima domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici više od 10 godine, s obzirom da je njena ekonomska zajednica sa nositeljicom stanarskog prava ukupno trajala 6 godina.
4. Apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Do povrede ovog prava je po apelanticinom mišljenju došlo radi pogrešno utvrđenih činjenica u postupku, jer je, prema njnoj tvrdnji, živjela u spornom stanu od 1983. godine, a formalno je prijavila svoje prebivalište tek 1987. godine, te je tako ispunjen uslov da joj se prizna status člana porodičnog domaćinstva. Po apelanticinom mišljenju nije ni relevantno bilo u predmetnom postupku to što apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nego joj je sporni stan trebao biti vraćen kao prijeratnoj korisnici spornog stana.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
8. U cilju donošenja zaključka u vezi sa pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelanticinim domom, Ustavni sud je pošao od svog stava da je jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, te da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba biti polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa Bosne i Hercegovine (u okviru svojih nadležnosti) u cilju vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima (vidi, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, stav 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 33/01). U smislu prethodnog stava, kao i činjenice da je apelantica u spornom stanu faktički živjela kontinuirano od 1986. godine do rata, može se zaključiti da je sporni stan predstavljao njen dom, a osporenim odlukama je došlo do miješanja u ovo njeno pravo jer joj nije omogućen povrat posjeda spornog stana. Ustavni sud smatra da je miješanje u apalenticino pravo na poštivanje njenog doma bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relavantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Naime, s obzirom da apelantica nije ispunila zakonski uslov da joj se prizna status člana porodičnog domaćinstva, nije ni mogla ostvariti pravo na povrat spornog stana. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. Ustavni sud, s obzirom na navedno, smatra da je predmetna apelacija očigledno neosnovana jer nedostaju prima facie dokazi koji pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine,
Seada Palavrić